O PISCU:

            Ante Kovačić, književnik, rođen je 6. lipnja 1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro je 10. prosinca 1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovijetke i romane.

            U prvom romanu «Baruničina ljubav» (1877.), kao i u pripovijesti «Ljubljanska katastrofa» (1877.) još prevladavaju romantički elementi. Beskompromisan «Starčevićanac» i pisac snažnog temperamenta, Kovačić je u svojim kasnijim djelima realist, satirik i kritičar društva. Godine 1880. izlazi njegova «Smrt babe Čengićkinje», travestija Mažuranićeva epa «Smrt Smail – age Čengića». Političko – satirički su i njegovi feljtoni «Iz Bombaja» (izlazili 1879. – 1884. u «Slobodi»).  Satira se osjeća i u pripovijestima «Bježi – hajka», «Ladanjska sekta», «Doktor Marko u Kajgani». Prevladava i u romanu «Fiškal» (1882.), a još više u nedovršenom romanu «Među Žabari» (1886.) koji je izlazio u «Balkanu» i morao je biti obustavljen jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. «Izabrane pjesme» objavljene su 1908. godine.

            Njegov roman «U registraturi» (1888.), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovačić iznosi prljave strane tadašnjeg društva. Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama za selo.

            Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i kao oca brojne obitelji pratile su ga kojekakve nevolje, posebno materijalne. Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jači od svih nedaća (npr. Od neimaštine i bolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi (feljtona i romana), polemika i članaka među kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti ističe djelo «U registraturi», najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća.

            Književne radove objavljuje u časopisima i dnevnicima: «Hrvatski dom», «Hrvatska», «Obzor», «Primorac», «Hrvatska lipa», «Vijenac», «Sloboda» i drugi.

 

 

TEMA ROMANA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini.

 

VRIJEME I MJESTO RADNJE: Hrvatska u 19. stoljeću

 

OSNOVNE MISLI:  -gradska sredina negativno mijenja ljude

                                   -ljubav nema granica

 

 

LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAČKO OBLIKOVANJE:

            Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovačićevim miljeima: seoskoj i gradskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog podrijetlo, feudalci te raznoliki predstavnici građanskog društva (trgovci, krčmari, poluinteligentni, tzv. Kaputaši, nadri pjesnici i drugi).

            Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni lik romana «U registraturi». Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju, samoodlučnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna ličnost romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić? Ivica Kičmanović je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i pametan mladić koji, za vrijeme svoga djetinjstva, sa svojim roditeljima živi u seoskoj idili. U svojoj je mladosti mnogo obećavao pa ga otac u dogovoru s učiteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog, poletnog dječarca, koji ne shvaća što se događa oko njega, koji je na selu mnogo obećavao, u gradu, u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti on ne uspijeva jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i sposobnost, snalažljivost i dvoličnost. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir.

            Ivicu «guta» vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog mladića, ali je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom voljom i htijenjima, a ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, on je «objekt na kome se provodi tuđa volja» i koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), ali ih se ujedno i boji (npr. Lauru), itd. Zato im se pasivno opire, bori protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini. Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid kakav treba biti da bi uspio u životu. Shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvoličnost i nemoralnost mu se gade te se vraća u seosku idilu svog doma, gdje mirno živi sa svojom obitelji, ali je uhvaćen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru. Žena za koju je mislio da je ostvarenje njegovih životnih nada i snova do temelja ruši njegov život, ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko mu je stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, hvata ga «Delirium tremens», alkoholno ludilo, te završava tragično.

            Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, a zatim, produbljivanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu, superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji Kovačevićeva djela pa, prema tome, i tumači njegovih likova govore o Lauri kao o «demonskom» liku, kako s obzirom na sve ono što se s njom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za razliku od Ivice pokretač radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava.

            U romanu se pojavljuje kao štićenica «milostivo gospodina» Mecene, s njim je intimna, a on joj je zapravo otac – riječ je o incestu. U očevom domu upoznaje đaka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda očarala je Mecenu te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne njegova bogatstva. Među ostalim, ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne koristi. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog, nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većine realističnih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih osjećaja i osoba nesretne ljubavi. Laurino ponašanje graniči sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku promijeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zločine, ponašala se poput nevina janjeta. Laura je produkt propale sredina, Laura je fatum, ona je degenerirana životna sila koja savladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom čovjeku i budi se, sad više sad manje ostavlja sad većih – sad manjih tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom djetinjstvu i porijeklu iz slučajne porodice.

            Ohola je i zla osoba te ,uz Mecenu, predstavlja negativni lik u romanu. Ne miri se sa svojom prošlošću, a u ispunjavanju svoje neograničene želje da posjeduje ogromno bogatstvo bez imalo grižnje savjesti radi razna nemoralna djela. U početku su to sitne krađe, koje prerastaju u sve veće, počinje zagorčavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici, Mihi, Meceni, Ferkonji) te počinje hladnokrvno ubijati. Na kraju postaje hajdučica koja sa skupinom razbojnika harači, pljačka, ubija po selima. Završava tragično, kao većina zločinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te biva ustrijeljena pri čemu nije pustila niti jednu kap krvi. Laura je zapravo personifikacija Kovačevićeve sile koja ravna životima Kovačevićevih junaka.

            Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca – kumordinar Žorž Jurić. Jedan je od najbolje ostvarenih likova u romanu. Smatra se jednim od najznačajnijih likova književnosti hrvatskoga realizma. I on je potekao sa sela, došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu, počinje glumiti drugog čovjeka. Služi Meceni, kojem se «ulizuje», dodvorava. On je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je , u stvari, samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom gospode, ali izvrće riječi što stvara brojne komične situacije (npr. ilustrissimus – lustrišimuš, guten Abend – kut namt…). On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti te pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da je ono što nije. U duši je pošten, dobar i odan čovjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se za zlu ženu koja ga terorizira, vrijeđa, ali on to sve trpi. On uviđa stvari koje nisu dobre, ali šuti te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.

 

Osim ovih glavnih likova značajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji su podijeljeni u dvije skupine – one koje su ponikli sa sela (Dorica, Zgubidan, Kanonik, Anica, Miho i dr.) za koje pisac ima razumijevanja te one iz grada (Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirović, Jeluša…) koje pisac osuđuje i okrivljava za većinu nemoralnih činova u djelu. Sporedni likovi su vrla važni stoga im pisac posvećuje veliku pažnju, većinu opisuje i cijelim odlomcima, npr. Kanonik, Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, trgovac konjima i njegova kći… Seoski likovi su predstavnici nečeg lijepog, dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju, nemoralne, pokvarene, ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuđuje, ruga im se  i optužuje grad da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, grad se prikazuje kao gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačević bio kritičan i pomalo ironičan prema selu, grad je uvijek prikazivan kao leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori, krvoločna ženska bića, propali pjesnici, oličenja nemorala i pokvarenosti.

Ipak, iako ima razumijevanja za selo i seljake, vidi ih kao primitivne, praznovjerne i neprosvijećene ljude. Odnosi među likovima se očituju u: nehumanom stavu feudalaca (vlastelina) prema seljaku, načinu života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene), prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selo zbog kojih seljak postaje plijenom novog društvenog staleža – zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici tog staleža u romanu su zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćeri Justom iz interesa), seljakovu napuštanju zemlje i odlasku u grad da služi u gospodarskim kućama (kumordinar Žorž), stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj gradskoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspijeva nego tragično završava (Ivica Kičmanović).

 

 

LJUBAVNI TROKUTI:

            Vrlo značajnu ulogu u romanu imaju ljubavni trokuti. Oni su i uzrok većini nemoralnih, ružnih radnji:

Ivica – Laura  - Mecena, Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma.

U trećem djelu romana Laura – Miho – Justa, a nakon Justine smrti, koja miriše na Laurino maslo, stvara se novi trokut

Miha – Laura – Ferkonja. Navedeni se trokut raspliće tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.

Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujući se za Ančicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura – Ivica – Ančica koji završava tragično.

 

 

KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:

            Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja pisac prekida prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovjedačkim postupkom unosi određeni «nemir» i dramatičnost, usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića.

            Već je i sam početak romana retrospektivan – počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: «Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našeg registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao…». To je ujedno i najava fabule koja počinje prikazom djetinjstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski događaj, tj. mijenja prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinom porijeklu, itd.).

            Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske vrijednosti romana «U registraturi», njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed događaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što pridonosi labavoj kompoziciji romana.

Gledišta suvremenijih kritičara ne podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil romana, odnosno cjelokupni tekst, «najvjernija slika Ivičine psihe». U prilog tome navode fabularne podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinim psihičkim krizama, delirijum tremensu) i jezično – stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autentična varijanta teksta iz «Vijenca» krcata je točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelčiću, ti pravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, «objašnjavaju» i tu rastrganost Kovačićeva («Ivičina») stila i nehomogenost Kovačevićeve («Ivičine») kompozicije.

Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne ličnosti romana – Ivice Kičmanovića, i to od djetinjstva do smrti (Ivičina tragičnog završetka u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, vezanoj za životni put Ivice Kičmanovića, i sporednim radnjama (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu Medonića, odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je razgranata, tj. složena i razvijena.

Kronološki niz događaja, tj. glavni fabularni tok vezan za životni put Ivice Kičmanovića, pisac: a) prekida rerospekcijom, nekronološkim događajima (opisom registrature, scenom Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao šezdesetogodišnjakom – registratorom); b) dopunjava sporednim radnjama (u Ivičino djetinjstvo na selu pisac uključuje svoj komentar o djetinjstvu, opisuje odnose na selu i događaje vezane za seoskog bogataša Mecenu i dr.).

Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kičmanović), a zatim (u drugom i trećem dijelu romana) ulogu preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko osnovnih događaja, odnosno radnji.

 

 

KRATKI SADRŽAJ:

Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da razobliči kritički hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osiromašenih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne samo Kovačićeva životopisa.

Glavno je lice Ivica Kičmanović sin seljaka Jožice, veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali  "Zgubidanom". Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kćer Anicu i sinove Peru i Mihu a kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvi se zavist i suparništvo. Ivica odlično završi osnovnu školu i uz pomoć Mecene nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora, kod njegova "kumordinara " Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je obeščastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura, njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti i još čudnije budućnosti. Međutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam s njom splete, zbog čega ga Mecena otjera iz svog dvorca.

Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka zavist obitelji susjeda "Kanonika", kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u međuvremenu Laura otrovala i opljačkala, saznavši nakon toga iz jednog pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obeščašćena Dora - mati. Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kuću. Seljani su ih ogovarali zbog divljeg braka ali Laura se ne želi  lišiti slobode pa radije pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom, sve dok njegova žena Justa ne preminu u neobjašnjivim okolnostima, uz asistenciju Laure.

Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s "Kanonikovim" kćerkom Anicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju.

Hajdučica Laura ipak želi ponovo osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije ona s razbojnicima provali na njegove svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otme Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, pa ranjen svjedoči na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kanu ni kap krvi.

Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu.

 

 

STIL I JEZIK:

Roman u registraturi sastavljen je kao svojevrsna biografija pisca. “U registraturi” je realistička, polubiografska freska u tri djela u kojoj pronalazimo realističke, romantističke i naturalističke elemente. Romantički elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica crno-bijela tehnika te u patetičnom stilu kojeg Kovačić upotrebljava. Nalazimo ih i u Ivičinom odnosu sa Laurom.

Realistički elementi djela pojavljuju se u socijalno–psihološkom motiviranju lica. Roman ima  čvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljni. I svi događaji su realno prikazani, a još jedan značajan element realizma, je jezik sredine, svaki čovjek govori karakteristično. Sam izbor književnog roda i  vrste u ovom slučaju roman, koji se uz pripovijetku smatra karakteristikom razdoblja realizma.

Naturalistički elementi dolaze do izražaja u opisivanju zločina koje čini Laura i njena družba. Najčešći su u završnom djelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira Laura.

Prvi dio je pisan u ih formi, Ivica Kičmanović, pripovijeda svoj životopis, dok u drugom i  trećem djelu romana ulogu pripovjedača preuzima pisac. U središnji fabularni tok uključuju se epizode iz seoskog života koje ilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela.

Pisac se ne iscrpljuje samo događajima koji se tiču izravno glavnog junaka, već portretira i sporedne likove. Da bi objasnio njihovo značenje Kovačić prati svoje junake od početka, daje njihove biografije.

Opisi sredine u kojoj su smješteni junaci su vrlo detaljni i razumljivi. Kovačić vrlo dobro oslikava sredinu u koju su vješto uklopljeni i likovi. Slike seoske idile i nemoralnog gradskog života toliko su jake da se čitajući djelo u glavi nalazimo na mjestu gdje se odvija radnja. Zbog toga ekranizacija ovog djela nije predstavljala veći problem.

U djelu je zastupljen velik broj jezika, čime nam Kovačić želi pokazati utjecaj tuđinaca na našim prostorima. Gospoda se srame svoga materinjeg jezika pa često koriste rečenice iz drugih europskih jezika posebice njemačkog, latinskog, talijanskog… Kovačić nas poput Kozarca upozorava na neiskorištene resurse koje imamo u Domovini. Tim resursima se koriste tuđinci koji zaposjedaju našu zemlju, sijeku naše šume, te ruše stoljetnu povijest, namećući svoje jezike i zakone.

U radnji nalazimo brojne komične situacije, koje izazivaju smijeh, no ta se komedija daljnjom razradom radnje pretvara u tragediju, koja izaziva zgražanje i osudu.

Djelo obiluje kontrastima prije svega u opisima seoske sredine i odnosu te sredine prema gradskoj. U cijelo djelo su utkana piščeva razmišljanja, upozorenja i sl.

 

 

CITATI:

Svađa zgubidana i kanonika:

"Moj otac pograbi nevelik kolac s drvocijepa i poleti nizbrdo."Dođi mi samo, dodi, tate, uzurašu, cvilidreto jedna!" -I susjed naš krene sa svoga brda. Zvali ga "kanonik". Ćovjek malen, nabit, krupna, kratka vrata i debele, jake glave. Ja također, kakogod sam malen bio, istrgoh se majci iz ruku i odskakah za ocem. Čitavo mi tijelo drhtalo, da mi svi zubići klopotahu. Srce je tuklo, malo da me nije zagušilo u grlu.

I doista sraziše se "zgubidan" i "kanonik". Moj otac, čovjek suh, nasađen na dugačkim, tankim nogama, opuhnu baš ljudski maloga "kanonika". "Vidiš ti vraga!" zatuli gotovo plačno mali, a ja da prasnem u smijeh od zloradosti, ali smijeh mi zape u grlu, jer u trenutku svalio se moj otac potrbuške, kako je dug i širok, u obližnju lokvu, punu blata bez vode. Mali susjed spodbio mu noge i nekoliko put opalio šakom po leđima, da je po zraku škljocnulo kano od udarca prazne stupe. Ja izgubih pamet: skočih u grm, da nađem, da istrgnem nešto i da poletim na "kanonika". Dotle se moj otac osovio te pognjuren i zaprljan uzeo put pod noge uz naše brdo..."Gledaj, gledaj maloga jarčića zgubidana, i on bi se već tukao!" - zahohota porugljivo susjed i da će me. A ja skok te bjež za ocem, što su me noge nosile... A kleti "kanonik" potoptao nogama kano da bježi za mnom, da me uhvati - tako obično djecu plaše - "drž' ga, drž'!" Ja gotovo izgubih dah, ogledam se i opazim groznog susjeda, kako migolji svojim brdom kući, dok se moj otac osvijestio i junački obustavio na polovici našega brijega, vičući i blatnim šakama prijeteći:" Pokazao sam ti, dobio si svoje! Alaj sam ga opuhnuo, da se patuljak valjao kano jež po travi!" - "Hvastaj se, hvastaj, zgubidane! A pitaj svoje duge krakove, koliko se junaštvo u njima krije! Bježao, mila majko, ko da si mu mlinske kotače zavrtio u trbuhu! Ded broji svoje masnice, zgubidane! Dođi k meni, dat ću ti zečje masti, da namažeš masnice i ohrabriš svoje zečje srce, zgubidane! Ali da! Namazao se blatom. Po njemu prljaju race i guske, pa će i tebi hasniti!" - odvraća slavodobitno susjed, koji je po svojoj prilici pogadao pravu istinu."

 

Ivica se osvećuje kanoniku:

"Ja pogledam nizbrdo, pogledam baru i čopor raca i gusaka u njezinoj kaljuži. Ko munja mune mi misao.....Ah, trn! Ah, glog! Ah, kupina.... i moj otac, kakoje dug i širok, u toj bari... i ja u dubokom snijegu mokar ko miš.... Vidiš, vidiš!....."Zgubidani"... I svrnuh oči na svoja kolica i promjerih ispod oka okrutnoga susjeda, maloga "kanonika".... - Da vidimo! Ali ne krivite mene, susjede, ako slomite kola; ako se što dogodi.... Vi ste teški, susjede... - Gle ga, kako već mudruje! Još nijesi apostol Antikrstov...još...I on se natovari na moja kolica, u kojima je nešto škripnulo......- Povuci.... On je nerazumljivo mrmljao, a ja sam naslućivao, da je to mrmljanje glasilo: "zgubidan!". I ja povukoh nizbrdo. Kola poletješe.....- Tako, tako, apostole, he! - vikao susjed "kanonik". Mjesto mimo bare ja zaokrenuo prema bari.... Odmakoh se hitro.... Svega toga nije mogao opaziti pripiti naš susjed, koji se kočio kano kakav grčki junak, kada se vozi na olimpijske igre... Pljusak!... I kola i naš dobri susjed, mali "kanonik", štropoštaše se u kaljužu i u duboko blato lokve, koja je dijelila naš brijeg od susjedova i koja bijaše zajedničko kupalište naše i njegove peradi.....Guske i race iznenadene stadoše užasno kreštati i krilima prhati....Niti onda ne bijahu tako zatečene, kad slavnim Rimljanima spasiše Kapitolij... Uplašene jedne gačući prše iz bare k obali, a druge drečeći dižu se u zrak...... Kakova je to avet pala iz zraka u njihov posjed? Je li zmaj? Je li kakova ogromna žaba? kano da pitaju jedna drugu u svom siktavom sanskrtu... Moj otac, prije tmuran i zamišljen, sada se uhvatio objema rukama za trbuh, od silnog smijeha... - To je Antikrstovo maslo, susjede! Samo on mogao te je nadahnuti, da se tako star i velik junac ideš vozati na djetinjim kolicima niz to strmo brdo! O! O! O!..."

Kumordinar u crkvi:

Gospodin dakle "kumordinar Žorž" običavaše svake godine božičevati na našim seljačkim brdima. Tuj bi se on doduše pokazao po onoj: omnia mea mecum porto", ali taj "omnia mea" vrlo je mnogo značio i vrijedio. Kumordinar Žorž došao bi u naš prnjavor sa silnim prstenjem na desnoj ruci, koja bijaše uvijek gola, da svatko vidi i sudi po njoj bogatstvo i čast. U crkvi tom zgodom naš rođak Žorž neprestance posluje desnom rukom: sad ju digne na sklapanje i tobožnju molitvu, sada njom posiže za rupčićima, sada nešto drugo njom upravlja i priudesuje. Tom pako zgodom svjetluca čudnovato njegovo prstenje, kano da zrcala okrećeš po suncu. Žene i djevojke zaboravljaju i na molitvu, upirući pobožne oči u njega. A onaj, koji zna sve tajne ljudskih srdaca, doista čuje često uzdah kako skromne seljanke, tako i koje namiguše: Ah, Bože, da me njim daruješ, sretna li bi ti bila!"...Lijevu ruku, obučenu vazda u rukavicu od jelovine, spušta on elegantno niz tijelo ili ju prebaci na križa, kada e desnicom posluje. A istom ono olašteno odijelo s pozlaćenim velikim pucetima kano škude! Pa ona mast, što mu se obilato iz ulizane kose cijedi po debelu, najpomnije obrijanu vratu... Zatim bijela staza preko čitave glave od čela na drugi kraj do obrijane šije poput ceste, što vodi preko brda od jednoga do drugoga podnožja... Konaćno onaj miris, što čudnovato zaudara od gospodina kumordinara.... Čudnovato, da: vonj, ko da si gnojnicu tamjanom potkadio.... Seljaci bi se pogledavali, trkali ramenima ili nogama, pa si namignuli: Eh, Bože moj! Bože moj! Koji li bi prorok mogao negda proreći: što sve bude danas - sutra naš Jurić! Hm, hm, hm! A kumordinar stanovitim osobnim njuhom zamirisav i osjetiv takovo laskavo šaputanje, uzdigao bi jošte napetije jaku debelu glavu uvis, kano da si ga na kolac nabio, i nahmurivši usta i nos poput neodlučna diplomate, ukočio se i pomislio u sebi: Gledajte samo telići u nova vrata! Imate šta i gledati..." Jedanput je dapače došao u naše selo u mantiji, opletenoj zlatnim vrpcama i srebrnim resicama... Nitko nije dokučio, što ima značiti ta mantija. Jedni rekoše, da takovo šta biskup nosi. Drugi ovo, treći ono nagađahu. Dok napokon dosta zlovoljno ne pljunu crkveni šekutor, starac kao zemlja, koji je ujedno bolesnicima žile puštao, a blagu, kada bi se prenajelo, golim rukama krv vadio - on odloži svoju lulu: Ta Bog vas vidio! Takove mantije nose vam 'promoškomoši', kada varmeđijske skupštine otvaraju... Taj Jurić bogme na visoko puše! Sva historija sastojala se u tome, da je naš rodak iz ropotamice svoga lustrišimuša izvukao staru paradnu juratušku kabanicu i u njoj se oholio među svojim zemljacima... Moj otac napose bijaše tašt na odijelo svoga Jurića. On je vazda ukorak išao za njim. A kada bi na njega naletjelo pero, trun, škunulo blata ili što drugo, već je otac ponizno priskočio, da skine ili otare. "Joj, joj! Budi Bog s nama i s našim dušama! Jurić, to valjda mnogo stoji!? Ha!" - Ehe, moj Jožica!" I on odgovara u samim stotinama! A moj otac zija zabezeknuto: Volove, kravu, kuću, čitavo selo bih kupio za vrijednost toga odijela, toga prstenja! Joj, joj, što ipak znači: gospodin biti!..."

Kumordinar se pere:

"Sada kumordinar svuče košulju, tako da bijaše gol do pojasa. Namakne si sapun i tako se naperuša njim, da mu je čitavo gornje tijelo do pojasa i glava plivala u pjeni i mjehurićima od sapunice. - Bože moj, izgulit će si do krvi kožu. Taj đavo izjest će mu oči! - mrmljaše kanonik prema muzikašu Jožici. - Šta veliš, kada bi se nas dva ovako nadrli i nasapunali? - Aj, Bog da je soli i kruha? - mahnu glavom muzikaš. - Od čega da kupujem sapun, pa još ovakav. Na miriši jače nego tamjan u crkvi.

Kumordinar ispiraše hrlo sapunicu, a voda škrpaše i šikaše na sve strane oko njega, da se valjalo maknuti s mjesta muzikašu Jožici, Ivici, pa i malomu kanoniku s drvocjepa. - Aho! Aho! - trljaše se zadovoljno gospodin kumordinar, drhtureći čitavim tijelom... Aho! Aho! Tako bi valjalo, da se vi mužeki perete i ribljete svaki dan, pa vam se ne bi po vratu, obrazima i rukama kupilo blato, da možeš repu sijati! Oh sveta, oh draga čistoćo! - Aj gospodine kumordinaru, kada bi mi seljaci svakoga dneva ovako prežuljivali i ispirali svoje tijelo: mi bismo možda čistiji bili, ali našu sjetvu i našu žetvu prerastao bi drač, korov i čemer! Bog daj, da dospijemo, kada idemo na sajam, svoje krave i volove gdje i potoku ovako ćešalima istrugati i urediti, kako evo vi radite - približi se opet kanonik, čim je prestala voda škrapati okolo kumordinara."

Sudbina kumordinara Žorža

"Ja sam ti se po stare dane oženio. Toga mi je još trebalo nakon kobne smrti milostivoga. - Šta - pljucnu Žorž ogorčena pogleda, kao da mu je nablizu štogod skrivio. -Šta! Žensko čeljade je đavo! Dok je ne povučeš k žrtveniku ona te gleda ko spasitelja, ko anđela čuvara, a ti počneš griskati i griskati udicu, dok je nijesi i progutnuo jadan! Vrag si ga neka! Tada pak jao i pomagaj, već je nitko ne izvuče iz tvoje utrobe, dok i sam ne pogineš."

"Kanonik" govori o školovanju seoske djece

objasniti zaostalost i ne povjerenje seljaka prema gradu

"- Bit će dakle, istina, da ti ga hoće gospoda oteti za škribana, šta li? Hm! Moj Jožica, kakova li je pak to struna pukla u tvojoj glavi? Zar nijesi ti gospodar svome deranu? Gospoda neka svoju čorbu vare, a mi ćemo svoju kašu! Jok, dragane moj, ne bih se ja dao u te gospodarske petljanije! Tko će sa psima u svatove, valja mu znati preko plotova skakati! Oni će ti dijete pokvariti, udvospoliti. Ne bude ni muško ni žensko; ni gospodin, ni seljak. Držimo se mi pluga i motike."

Ivičin susret s gradom

objasniti nesnalaženje seljaka u gradu i objasniti problem seoskog dječaka u gradskoj sredini

«Od prvoga pogleda potrese mi nešto čitavim bićem. I nada i čeznuće i strah i veselje i turobnost i potištenost i ushit ovlada sa mnom... Sve mi se to pričinilo nekom ogromnom i velebnom hrpom kamenja, iz koje se pomaljahu i oživljavahu u svoj svojoj ljepoti crkveni tornjevi, visoki dimnjaci tvornica - a i njih držah zvoncima - onda išarani krovovi, pa neko svjetlucanje i bliještenje; da li bijahu to tajanstveni plameni, da li je to biser sjao, da li zrcala ili se naprosto odrazivahu o sunčano svjetlo neizbrojna stakla gradskih okana? Toga je nijesam znao odgonetnuti.... Sada mi se stala u duši rađati čarobna slika vilinskoga grada sa svim njegovim divotama, obasjanim u stostrukim našim seoskim pričama i bajkama....Ovako začaran od prvog pogleda i razmahanja velikoga grada, prenem se iza sna istom tada, kada se naša kola kotrljahu gradskom ulicom... Najprije tu zamijetih ovdje i ondje ko četicu gradske djece, gdje se igraju, prepiru, viču, trče... Alaj mi se svidješe ti mali, blijedi gospodičići: one male djevojčice, štono mi se pričinjahu poput prikaza u bibličkoj povjesnici... Sav taj djetinji puk velikoga grada gmazio je u sitnim gegicama, gotovo nezamjetljivim cokulicama, u okruglim nahero klobučićima ili kapicama... A ugledah i golotrbe, poderane, zamusane djece. Ova se turobno i sjetno vukla ulicom, mnogi s palcima u ustima, kano da iz njih sišu zajutrak... Takovi mi se duboko usjekoše u srce: bit će oni svi valjda siromašni študenti, a moji novi drugovi..."

Odavle zaputismo se po gradu... Tuj se svakim korakom otvara novi vidik... Silne i strašne kuće i dvorovi... Prozori su im veći nego dvoja vrata naših seoskih potleušica. Krovova ne možeš ni zamijetiti, u tolikoj su visini. Ulice široke, čiste, potaracane kano naša crkva... Pa ta silna vreva ljudi! Tuj se sretaju, tuj trkaju, tamo pozdravljaju, ondje se prepiru i smiju. Zar je danas vašar ili proštenje? kliknem ja. Ovdje ti je, sinko, svakoga dneva takav vašar od jutra do mraka. A u svakoj toj kući obitava više ljudi, nego u deset naših sela..." protumači mi učitelj....Na nas nitko ni okom ne svrnu. A ja neprestance skidah svoj šeširić nazivajući Hvaljen Isus! Hvaljen Isus! No nitko ne odvraća pozdrava. Najviše njih me i ne pogleda. Netko se nasmiješi, netko me prezirno izmjeri; a jedan gospodin - lakti mu virili iz ohcana kaputa i čepac od cigare cvrljio mu u ustima - okrene se za nama i zahohota: "Gle, gle! Mužeka dovukoše prvi put u grad! Tele i nova vrata! He, misli klipan, da po našim hgovima volovi pasu, a po gradskim ulicama krave tule i guske gaču.....pak: Hvaljen Isus! No, ispast će ti jezik, ako budeš do večera tu ladanjsku pjesmu glagoljao!..." Prvomu svećeniku, koga sretosmo, pohrlio sam, da mu poljubim ruku. On mi je blago sustegne: "Dijete moje, takav ti običaj ne vlada ovdje..." A svi prolaznici, koji to zamijetiše prezirno se podsmješkivahu...One su tako čiste i bijele, kano marmor na našem crkvenom oltaru..."

 

zelenaštvo, osiromašivanje seljaka i njihovo zaduživanje

"Mali kanonik zapalio bi svoju lulicu, cmoknuo bi dva - triput, a onda: - Plavojko! Riđane! Hoj, na, - ajs! Ej, vidiš, Miho, tako ti je to. Vozimo opet u mlin... Melje ti se sve to u našeg bogatuna! Silni imetak, sine moj, silni imetak. Kažu, da prospe sve novce, umr'o bi čovjek od straha i prepasti, toliko je toga nagrcano i nakrcano... Pa ludi svijet štošta brunda i zanovijeta: ovaj o vragu, da je našao zakopano blago! A ne znadu klipani, da mlin - mlin nosi, evo ovako! - pokaže "kanonik" rukom preko brdina i povuče na konopcu kravicu, koja je teglila kolica. - Koliko nas imade, što ovako poput romara putujemo k Medoniću. A svatko misli, da žitak nije ništa, vino ništa! Ali sve to majstor Medonić smelje i zbažda skupa."

 

Medonić

pojava seoskih bogataša ili GAVANA, zelenaštvo i prodor kapitalističkih odnosa na selu

 

Fizički opis Medonića

Nato izađe iz gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomljivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosjedi brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik, crn prsluk s čvrstim lancem srebrnjakom, u kome je visila stara omašna džepna ura, isto tako srebrnjarka... Bijaše to sam gazda Medonić."

 

Kako se je obogatio

"Tu življaše seoski bogatun, vinski i konjski trgovac Medonić, u onim brdima seoski polubog i novčani patron, poznat na široko i daleko. Bijaše osobiti dobrotvor seljačkom puku, jer uzajmljivaše novce bez kamata! Ali za ovo dobročinstvo tražio bi obilato uzdarje u prirodnim darovima. Ako uzajmi seljaku dvadeseticu, pedeseticu, stotinjarku itd; onda kako ne traži nikakvih kamata, no dužnik valja da ga ujeseni obdari s toliko akova novoga vina, od koliko se desetača sastoji njegov zajam. K tome pripadaju još druga pridarja, kakvo je već Bog blagoslovio dužnikovu kućicu: po koji vagan kukuruze, graha, proje, raži. Kad je stalo padati jesensko lišće sa stabala i vinove loze, tada su putem do Medonićeve zidarice škripala kola za kolima, na kojima dovažahu njegovi klijenti darove: ovaj vino, onaj žito, perad, jaja itd."

Kako seljaci dozivljavaju Medonića i njegovo bogatstvo Seljaci često uzdisahu nad tako silnim imetkom i bogatstvom. A stare kume bojažljivo šaputahu, da to nije s pravim računom zgrtano i nakrcano. Tu valjda ima vrag svoje prste, koji kupuju ljudske duše sa vrećama zlata i srebra... Pronosilo se pače selom da je prije više godina nespretnjaković Blažun Tomica, pokoj mu duši, noseći u Medonićeve podrume vino, naišao na nekakva gvozdena vrata u kojima opazi silni zardali ključ, te otkljućavši ih radoznalo uniđe u rupu, što zaudaraše sumporom i mrtvacima... Tu zareži na njega čudovište, pripeto o lancu... Oči mu tako sjale, da rasvjetljavahu čitavu rupu... Imao je životinjsko tijelo od jarca, crno rutavo; crljen rep, glavu čovječju s rogovima, a jezik krvav isplažen preko brade... Nespretnjaković pobježe na vrat - na nos te je za čitava vijeka ostao poremećene pameti... I puk prišaptavaše, da je to pripet o lancu živ, živcati đavo, koji Medoniću kuje novce i radi banke... Zato i bijaše Medonić pobožan gospodin koji putovaše po svim proštenjima, darivajući crkve i oltare, plaćajući sve te mise, pomažući na golim koljenima i ližući svece i crkvene zidove... samo da spasi dušu od vraga, koji ju je sigurno već vagnuo i zapisao u svoje anale"..." Kanonikovo misljenje o Medoniću

"Gospodstvo, gospodstvo, do vraga mu gladno i zakrpano gospodstvo! Sve to izvana gudi i pjeva, a iznutra cvili i zijeva! Gospodstvo da, naš Medonić, naš Medonić! Kada on u grad među gospodu, a to se uzvijaj uz njega i fiškali i pisari i suci i ašešori. A da se vidi tko je Medonić, ovom fikni banku, onomu škudu: Sve za cigare, sve za cigare, vaše gospodstvo i gospodstva vaša!" Oni pako zavidno gledaj i bleji u silnu Medonićevu kesu: oh, prodali bi i zamijenili sve svoje gospodstvo za nj, kano onaj u Svetom pismu svoje prvenstvo za zdjelicu leće..."

 

Svadba kod Medonića - koliko je zapravo bilo njegovo bogatstvo

"Iza toga ulazili su mladenci i svatovi uz muziku i silnu halabuku i klicanje gostiju i djece. Na jednom kraju nastalo grljenje i cjelivanje, a od drugog kraja stadoše kuharice trpati stolove nebrojenim jestvinama. Nigdje se do sada takova šta nije ni vidjelo ni čulo! Što je na najsjajnijim svadbama bilo po četiri čorbe i po četiri vrsti pečenja i drugih jestivina, to se u Medonićevu domu dvanaest raznovrsnih čorba zapušilo po stolovima! Onda dvanaest vrsti pečenja različita mesa; dvanaest vrsti pogača i kolača; dvanaest vrsti kojekakvih umaka. Svega po dvanaest vrsti. A Medonić je također natrpao svadbene stolove sa dvanaest vrsti vina jedno jače i bolje od drugoga. Kako se mladenac priženio u kuću, slavile se obje svadbe u Medonićevu domu i trajale punih osam dana i osam noći. Nikada ne bijaše niti će biti takove svadbe, kakva se slavila u Medonića! Prava gavanska svadba i svatovi!"

 

Ivičino buđenje u Laurinoj sobi

moral gradskog života, sukob seoskog i gradskog morala, skok u vremenskom povezivanju

"Bože moj! Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama među tim nabuhlim jastucima.... Podovi se lašte, sagovi, protkani zlatnim i srebrnim žicama, čarobno ljeskaju... Pa ove slike...Baš ta sučelice krevetu: golo tijelo žene, božanske ljepote!..... Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću! Odvrni... A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu... I tamo se odrazuje ta gola ljepota. Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje.... Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid.... Odvrni oči od svega! Kako sam ja u ovom divnom krevetu? Šta je to bilo? Ivica Kičmanović prikrije si oči i obraze objema rukama. Krepke ruke i jaki laktovi legoše mu na široka mladenačka prsa......Što je to bilo? Ima mi dvadeset godina! Je li moguće? Zar tako hitro? U toliko muka i tegoba? Pa ta rajska noć....Oh, ja snivam i bolan i čaroban san na tvrdoj seljačkoj klupi....možda u zelenoj travi? Ta ja sam toliko puta divno snivao pod onim starim seljačkim krovom, u onim mojim milim bregovima, kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima.....Možda i sada snivam.... Nije, nije, dvadeset godina..... Što je to bilo?... Gozba! Sjajna gospodska gozba, pa svečani govori, pa pjevanje....onda..... tiha noć...žarko, pa slabo svjetlo, pa onaj stisak ruke... onaj oganj, ona strast... pa tada....? Ah, možda bijaše to samo seljačka svadba? Možda je i moj otac dudao u svoj veseli bajs? Možda to tek mene uvedoše u bračnu komoricu sa ljubom mojom....a muzikaši i svatovi još pjevaju za rastanak onu melankoličnu pjesmu."

Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje! Oh, kako li ti se zamamno i razbludno osmješkuju ustašca te divne ljepote na kipu!...A što je kip prema životu? Što je naslikana ruža prema cvijetu, što raste, bujan i napunja zemske prostore milinom mirisa svoga...? Oh, majko moja, ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je... stid... Ah kako on poput ledene struje probija sve nebrojne i nedogledne niti živaca bića moga... Ah, kako mi duša tone od neke neopisive groze, hladnoće, zapuštenosti, zlovolje, slasti, ognja nebeskoga, anđeoske i paklene radosti: poleta, zanosa i ushićenja... Stid...stid me je... Odvrni oči od svega, odvrni... sakri se!..."

 

Mecena uči svečani govor

ograničenost, neobrazovanost, humor i ironiju

"I ja letim u odaje dobrotvora. On mi ponajprije grozničavim glasom zapovijeda, da pritvorim vrata ključem. Sada mi daje prijepis strašnoga govora, a on se uspinje do stola na povišenu mjestu i mahnu rukama: ... Poglavita, blagorodna, časna, velečasna, prečasna, velemožna, svijetla, presvijetla, sva odlična i najodličnija gospodo!...Kako eno dojuri hitna lađa jedrenjača što je jaki mornari i bistroumni krmilari tjeraju neizmjernom morskom pučinom; kako eno doleti suri orao sa svoga timora, lomeći i režući Foibosov zrak oštrim krilima poput mača Kraljevića Marka... kako... kako... o, božja kugo!.... - lupi Mecena o stol...."

"I kako je Mecena bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa glava poput bukvina panja, tako si je on dobro upamtio riječ "zgubidan", pa mi ju je često prikričao onom istom nasladom i zloradošću, kako to nekada običavaše u našim bregovima susjed kanonik"..."

"A ja sam stao govoriti, upravo grmjeti... Mecena je razvalio usta, a oči mu se pretakahu slijeva nadesno, kano da si mu rogljama zakvačio šiju. Izgovorivši ja ono, gdje pojet sam sebe gustim oblacima tamjana kadi: "Prevelika hvala, potpuna slava, a ne manje i svaka čast našem prvom narodnom lirskom pojeti Rudimiru Bombardiroviću Šajkovskomu (to bijaše literarni nadimak pojete i sastavljača govora ; dakako, višeslovčaniji od nadimka: zgubidan), koji je našu čednu književnost svojim golubinjim srdašcem podigao nad egipatske piramide; koji je svojim velikim talentom utješio nesretne, napojio gladne, a nahranio žedne; koji je svojim nebotičnim genijem zaštitio uboge i jadne životinje: vrapce i sjenice, smrznule u ljutoj studeni, konje i magarce, lipsajuće s ljudske okrutnosti naših biruša i kočijaša......"

Rudimir Bombardirovič Šajkovski:

"Bijaše to čovjek obrijan i golih obraza poput djevojke. Dapače ja držim, da nikada nijedna dlaka nije proklijala na njegovu licu, dakle da se nije trebao ni brijati. Zavinuti mu, dosta dugački nos, nije doduše bio osedlan naočalima, ali on je neprestano zvrljio i škiljio preko njega tužeći se, da mu je posvema oslabio vid - a koji ga slušahu, trebali su dakako razumijevati, ako bijahu ljudi nježne ćudi i estetički obrazovani, da je to od silna napora i mozganja... Vlasi mu bijahu nekakve neopisive boje - naličile su mokrim stijenama seljačkih kuća, kada ih čvrsto pokvasi kiša - a načepurene ko slamnata streha, kada je ljudski iščepunja vihar i vijavica. Inače sizahu do ramena, a već samo u tom sastojao se neoboriv aksiom poezije.... Visoka, nešto pognjurena stasa, brza hoda, a odijela istrošena i izlizana, često i zaprljana. Ali nije bilo od nužde nego iz razloga ženijalnosti... O zaboravljivosti do nesmisla neću ni govoriti. Tako je po najjačoj kiši lagano stupao bez kišobrana, da je s njega lijevala voda kano iz žljebova gradskih krovova; dok bi ga u najljepše vrijeme razastr'o nad sobom poput plašila i letio ulicama kao da zvoni na vatru...Često puta valjalo mu gologlavu iz daleke ulice vratiti se u kavanu, gdje bi zaboravio šešir..."

Laurino djetinjstvo

gradska periferija kao mračna priča života

"Dugo, dugo idasmo. Otac si je kadšto otr'o znoj s obraza, ali ni riječi progovorio. Tako smo prispjeli u zabitu i zamazanu ulicu niskih i kukavnih kućarica. Silna djeca, bosa, gologlava, zakrpljena, ružna i slabašna igrala se ulicama. Kada opaziše mene i oca, napustiše svoje igre i počeše zjati u nas: Gle, gle kako je lijepo obučena! Kako li se sjaji...I meni je tata obećao, da ću o Uskrsu biti umivena i čista i da ću u novom odijelu s njime ići na misu..." vikala je glasno neka djevojčica, koja nas je pratila s čitavim čoporom djece... Uđosmo u jednu od tih bijednih kućarica. Popesmo se uskim i trošnim stubama. Tu otac otvori neoličena dašćana vrata i ja ugledam staru odgojiteljicu Ivanu. -Ja sam uredila, kako se dalo, gospodaru. - Uredila - uzdahnu sa žalobnom porugom otac - o, moja starice! Ivana se okrene do prozorčića i stade pregačom otirati suze...Stari naslonjač, što ga u našem prijašnjem stanu prebacivalo po tavanu; prost stolić, dva stolca i kukavan krevet - bijaše sve pokućstvo u toj sobici, koja vonjaše po dimu i vlazi. Svod je bio tako nizak, da je mome ocu valjalo sagnuti glavu, kada stupismo unutra. Prozorčić, kroz koji bi jedva turnuo pesnicu, ljeskaše se čudnovato od žarkog ljetnog sunaca, koga trakovi kao da se odbijahu, ne htijući prodrijeti u tu tavansku spiljicu..."

"Nije dugo potrajalo vrijeme, a eto Ferkonje nekuda snuždena i zasukana. Zamrljanim, polupoderanim rukavima trlja si znojna lica i tubasti nosić... Nove moje drugarice izabraše me u igri kneginjom... A Ferkonja požudno vreba ispod oka na ostala puceta moje odjeće, on ne pitajući za čast kneginje, zaleti se k meni:."Šta će tebi, ženo, ta svijetla puceta? Izgubih jedno, s drugim valja mi ga iskupiti u igri!- One hulje ne smiju da odu, dokle ga ne dobijem..." Ženska djeca stanu hihotati: - A, a Laurica je žena Ferkonjina! Lijep par! Ćorko i knjegina!" Dotle moj drug odgrizne dva puceta na mome odijelu, a onda poleti k drugaricama, te jednu bubne po leđima, drugu nategne za ušesa, treću prodrma, četvrtoj pokaže jezik, petoj dugi nos: - Nećeš ti, dundo, niti ti klepetušo, ni ti dromedare, ni ti kladivo biti mojom ženom, ne!"...I Ferkonja odjuri među hazardaše...A naše djevojačko kolo opet se zavrti. S nama igrahu i oni dječarci, što još napola izgovarahu riječi i koji bijahu tako mimi, strpljivi i milodušni, da se više ubrajahu me u žensku, negoli medu mušku djecu...Ja zapinjah u igri. Tamne oblake sjete, negodovanja i zabrinutosti na moje djetinjsko čelo navuklo je drsko ponašanje toga ćore Ferkonje...Kakova ću kući? Stadoh se ogledavati i mjeriti. Ta na mojoj suknji fale čitava tri puceta! Što će reći otac?..." - Stani, ćorava nakazo! Zašto tučeš ovu malu? Što ti je ona kriva? Pokrao si je i porobio s nje zlatna puceta, proigrao ih - a sada ti je ona kriva! - Ona je moja žena! Ona valja da je uvijek kriva. A tada ću je tući, da će sve zvoniti! i moj tata tako radi, kada god ga snade zlo i nevolja. Žena je vazda svemu kriva! A ti, zvrkonjo, pusti me na miru!"

Roditeljski dom:

"Seljačka se naša kolibica sastoji polovinom od velike, četverouglaste sobe s ogromnom peći, na kojoj u cičoj zimi svi spavamo, a polovinom od pregrade za blago, perad i druge sitnarije. Ne nalazi se u selu, nego na visokom samotnom brežuljku, obraslu na istočnoj strani šumom i borovicom, a na zapadnoj vinogradom. Tako su i druge seljačke kućice rastepene naokolo."

Moral sela

- Ne brinemo se mi što je s Ivičinim školama - umiješa se netko treći u razgovor ili kako i gdje se upoznaše mladenci. Ne brinemo se mi za to, ne daj Bog! Svaki neka mete pred svojim pragom! Ali nama je stalo, da u našim selima i u našoj župi vlada mir, red, zakon i strah Božji te nebeski blagoslov! Opet će nas kazniti Bog i poslati tuču i druge nevolje na naše glave."

Seljak u gradskoj sredini

"Sjedosmo oko nekog okruglog stolića pri zidu. Moj otac stade pozorno i pobožno opipavati crveni baršun, na kom je sjedio. Vidio sam, kako mu podrhtavaju ruke, kano da se boji, da se ne bi sve to tako fino, nježno i mekano provalio pod njegovom težinom. Zamijetio sam, da mu novo piće, onaj sok od kisela kupusa, pak taj kavanski dim i ta gospodska galama šumi u glavi, kano da mu se ona pretvorila u mlin..." Nijesam pravo znao, snivam li ili bdijem. Činilo mi se, da sam došao u najljepšu crkvu, te me ponudiše, da sjednem na oltar..." znao se toga kasnije sjećati moj otac na našim seoskim bregovima..."

Grad

"I Ančica se sa staricom izgubila u najudaljenije, najzamračenije i najsitnije gradske uličice, u kojima se klatarila sila mršavih i izgladnjelih pasa oborenih glava i podvinutih repova, da bi se morao zgroziti svakim drugim, ne cijedi li se iz njegove zaprljane i režeće gubice slina bjesnoće i neće li se sad na zaletjeti u tebe. Isto toliko vuklo se uz uglove niskih i kukavnih kućica oguljenih mačaka, od kojih je svaki treći nosio neki žig na sebi; jednomu bijaše istrgnut rep baš u korijenu, drugome odsječena uha ili tako izgrižena, da se objesiše niz glavu poput resica. Trećemu fali jedno oko ili obadva, četvrti šepa na tri noge, petomu kano da si udario žig po čitavu hrptu, gdje je sijala gola koža, na kojoj je morao negdje plamen ispaliti plemenitu dlaku, jer uz kraj i sada još vidiš opaljeno i ogorjelo krzno. Isto toliko djece, bose, nage, očupane, kljaste i nakazne veralo se, trčalo, vikalo, tuklo i vuklo se tim ulicama, te ćeš pomisliti, da ili ni jedno od njih nema oca, ili su sva djeca jednoga roditelja, koji svu očinsku brigu utaplja u kakim zakutnim krčmama, te tuj trati vrijeme u zamazanim kartama i u jeftinu te zlu piću, što mu ispaljuje sve roditeljske dužnosti i skrbi na dnu savjesti njegove..."

"Pred Ančinim očima zasja veličanstvo široko i divno rasvijetljenih ulica, punih gospodskog svijeta. Ta ovdje je, kano da hodaš po stolu."

 

Mecena

"Prvi dan upamtih samo to, da je u ilustrišimuša velik i izbočen trbuh, glatki obrazi i ruke poput peče ladanjske snaše kada prvi put polazi u crkvu. A čudno se rumene ti obrazi, kano naše domaće uskrsne pisanice. Upamtih njegove krupne crne obrve i debeli, isto tako crni mu podrezani brk, da štrlji kano da si trn pokosio."

Laura i Ivica:

"Noćas je htjedoh silom vidjeti imalo da ne nagrajsah: a sada je evo iznenada sinula poput sunca na jutarnjem nebu... Divna i obla uda njezina tijela tako se lagodno sagibahu za listićima mojih izderanih knjiga, a onda se posadi na klupčicu: - Da, nama će biti lijepo i ugodno! -uskliknem ja, i mi se uhvatismo za ruke i dugo se tako držasmo, ne progovorivši ni jedno ni drugo...Ja oćutjeh, da postajem neko drugo, novo biće. Duša mi se zanijela daleko, daleko preko brda i dolina tamo u naše seljačke bregove i lugove. Ali, da nam je tamo biti zauvijek samima...I snatreći tako opet je pogledah. Ona bijaše udubljena u misli, a lišce vidjelo joj se tako nevino, tako svježe i nježno...I u taj tren zavrti mi neki otajni crv u srcu i ja se naglo prenem iz svoga slatkoga snatrenja, trgnem rukama i izvinem ih iz njezinih. Promrmljam teško, kano da sam zahripio: - Lauro, sestro, jao meni, jednoga samo nije... štićenica i rođakinja toga staroga Mecene!... Rođakinja!? Ona je sjedila na našoj klupčici oborene glavice, koja se jedva zamijetila ispod širokih i velikih krila slamnata šešira. Tiho se dokradem iza nje i opazim, da nešto čita...Ja sam toga jutra bio vanredno hrabar i smion... Nijesam doduše bio sam sa sobom načistu, što ću i kako bi se to sve moglo svršiti, ali nešto naumih, ne znajući ipak pravo, što ću. Došuljam se iza leđa te joj zaklopim rukama oči...Bilo je to dosta nespretno, jer joj je i veliki slamnati šešir tom zgodom pao, no ja, oćutjevši tako blizu njezinu krasnu, miomirisnu glavicu, njezin vrat, njezina obla ramena, tiskajući još uvijek prstima drage očice, stanem je cjelivati u vlasi, u vrat, u ramena, leđa...Ona odvinu moje ruke, okrene lišca prema lijevom ramenu i opazivši me, ciknu smeteno i nerazumljivo. Ona prasne u bahantičan smjeh. U taj tren joj pogledam u oči, i ona mi se pričini posve drugom. Njezine mile crte sada se nekuda otegoše. Ona lijepa ustašca ne odisahu nježnošću, nego mi se priviđaše, kano da će ugristi...Oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. Mene proburazi iznenada neka zima i prolete me srsi..."

Laura saznaje istinu:

"Strahovitu tajnu, koju je Laura u mah shvaćala. Isprva bijaše to shvaćanje samo neka slutnja koja izdaleka dolijetaše prostorima njezine duše uz grmljavinu šum, zvižduk i bljesak. A što se više približavala sve su jače bjesnjeli gromovi, lomot, šum, zvižduk i urljava, kao da se nebesa izvrnuše na zemlju, dok se ne surva i ne rastvori pred njezinim bistrim vidom sva istina o svom užasu i grozoti."

"Sve se slaže i sklada na vlas! Ti si, Lauro, nesretni i kobni plod Mecenine pustolovine i teško ga njegova grijeha sa gizdavom vilom Doricom! - On - Mecena - on ti je... Uh! Uh! Odurno, strašno, pakleno... Takovo što može gukati u moja uha samo Lucifer!... Pa ja?... Ja sam bila... Ja sam mu pospješila put u vječnost... Svome ocu... Ne, ne! To je pakleno prišaptavanje i prikričavanje na dnu savjesti moje! To je moja kleta, strašna, odurna i gnjusna obmana! To je san, grozan san ludosti moje!"

 

Hajdučica Lara:

"Šuti, huljo! Ne ćeretaj, jer ćeš ovaj čas znati što je harambaša Lara. Prosvirat ću ti tanetom i ovo jedno oko, što te još vodi po širokome svijetu! - domahnu mu vitkostruko i bujnostasno čudovište, skine kabanicu, a oko pasa zasja svijetlo oružje; zatim otkopča nekakve zaveze, a sa obraza spane kriva brada i brk, dok se ženske kose u svojoj bujnosti i dragosti prospu po leđima, kao da je pao crni oblak. I zasja velebno žensko lice, puno života, strasti, junaštva i grijeha..."

Laurina prijetnja

"Ali pamti! Nikad nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Pamti to! Do viđenja!... A sada smo tuđi! - Nosi se - okrutniče - nosi se! Nikada ja još ne počinih tako okrutna zločina, kao što si ga danas počinio ti! Nosi se! - I ona natakne muškaračku krinku, otvori vrata, a Ivica izađe napolje."

Smrt Laure (Lare)

"Sudili su je na smrt... Ustrijeliše je... Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je hici, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa... Grudi joj bijahu razgaljene, ali ne proteče iz njezina tijela nijedna kap krvi... Hladnu i ukočenu makoše je s mjesta i srušiše u grob, iskopan na njezinu podnožju."

Ančica i Ivica:

"- Ah, Ivice ne bih nikada mislila da ste vi takvi... pustite me, pustite! Jao, da tko vidi! Da nas tko zateče... Pustite!.. Ja sam uvijek mislila da ste vi živi svetac... Puštajte, ja ne razumijem svega toga! Mene glava boli... Pustite!...

I mladić oćuti na svojim obrazima da ga poškropiše i ovlažiše vruće djevojačke suzice - Vidiš, Ančice! O, ja sam tako sretan, tako mi je ugodno i lijepo... Vidiš, ja razumijem tvoje suzice, štono ti netom provališe iz tih krasnih crnih očiju. Ja razumijem taj silni kucaj tvoga srdašca, taj plamen lišca tvoga! Taj drhtaj, tu groznicu. Ovo ti je mala moja tvoj slatki i tajni odgovor na moje pitanje! Ovo ti je tvoj: Da! Od danas znadem, da nećeš ni usnuti, ni ustati, ni Bogu se pomoliti, ni gledati lica svetaca i anđela u crkvi, a da ne misliš na me! O, i ja na te vazda mislim, Ančice moja! - I mladić cjelunu u oba obraza uzbuđenu, napola nesvjesnu seljačku ljepoticu... Ona nije znala što se to zbiva s njom... Trgnu se iz zagrljaja i poleti uzbrdo svome domu, što su je nožice nosile."

"- Ah, Ančice, Ančice! Ti si moja, moja! - Oh - vrisnu djevojka i stade bježati. On gledaše dugo, dugo za njom - Ah, Ivica ipak neće lagati Ivica moj! - ogleda se djevojka, šapćući tiho i slatko sama sebi sa lahorom zefira, štono lagodno struji za njom u njezinu žustrom trku. A iz topla sunčana uzdaha kano da joj nešto odgovaralo andeoskom, zamamnim zvukom: - Neće!...Neće!...Neće!... I djevojčina lišca još žarče planuše i njezino čisto srdašce još jače, još silnije za treperi poput jasikova lista i zakuca, kano da obuhvaća... nekoga da ga privine, da ga zagrli, da ga priveže uza se za vazda! Za vazda! A to bijaše lik daka Ivice."

 

Opis jedne starice - karikatura

"- Budi Bog s nama i Mati Božja! - pokunji se ropski starica, obliznuvši najprije slatko blijedim i plosnatim jezikom gornju i donju usnicu, a tada zašklocavši krezubim zuberinama dajoj se malone stade šiljasta brada sa zavinutim nosom, štono više prilikovaše papiginu kljunu, nego li takome plemenitom udu ljudskog tijela."

Naturalistički djelovi romana:

Gizdava vila razrogačila oči na taj neočekivani napadaj... Umorstvo je dokrajčeno; a evo, ova nerazumna i nesmiljena zvijer oskvrnjuje već umoreno tijelo... Žena, iznenađena i nesvjesna u prvi tren, iščupa pune šake crne i blatne grive iz glave vlastelinskog škribana, a onda zadere svoje nokte u njegova ušesa, da je zajauknuo i zatulio, a krv je promiljela kroz ženske prste. - Grizeš... ujedaš! Ali, ipak ćeš i meni platiti!...- dunu bijesno crni Jakov, kada je već preko praga svoje mračne izbe provalio sa žudenim plijenom...- Osveta je moja! Gizdava vilo Dorice! Ljudi opkoliše starca i Doricu te najprije pogasiše plamen. Starac se doskora osvijestio. Dorica je nešto isprekidano i nerazumljivo buncala u nesvjestici. Desno lice ispržila joj vatra do kosti i desno oko - štono se veli - do moždana. Seljakinje skinuše s plota ljesu i ponesoše nakaženo žensko tijelo u dom seoske vračare."

"- Jest, pogodila. No ti nećeš ostati na životu! - vrisnu Mato i uhvati škribana za grkljan, dosegnuvši vlastitu mu kuburu, te ju divovskom jakošću, slomivši bijele zube prednjake, turnu čak u grlo crnome sluzi...Garavi đavo grcao, hripao, izbjelio strašne oči, ali uzalud. Bijesnome seljaku tresle se ruke, hvatala ga smrtna muka od naboja kubure, stao ga polijevati ledeni znoj, ali on još dublje tiskaše kuburu u dušnik crnomu škribanu...

- I ja ću s tobom, prokleta ništarijo!

- Slutio je, pa se dobro naoružao - mrmljaše Mato, a smrt mu sjedaše svojom groznom težinom na moždane, na oči.

- Oh, samo to! Samo to! - šaptaše seljak, a divlja mu snaga kao da je nanovo oživjela, i on stade vući ugušenoga škribana na rub Ponorca. I dovuče ga... I vrisnu i zahropta i dahnu i klonu, pa se u taj tren strovali zajedno s crnim Jakovom u strašnu uvalu Ponorca"...

"Nakažena, otrcana, zamrljana - nekada gizdava vila Dorica - vuče se podbočena prosjačkim štapom kroz devet sela...Vele, da je luda. Ali dobra je to luđakinja...Vazda mramorkom šuti, prikučujući se u seljački dom milokrvna puka...Tiho dopuza, šapćući svoj Očenaš i Zdravomariju. Ona ne podaje ruke da joj se što daruje. Ona ništa ne prosi. Ljudi već znadu tu zagonetnu prosjakinju - luđakinju. A njezin život je priča što kola od usta do usta. I oni je primaju na konak, prostrvši joj slame i sijena, oni je dvore toplom hranom i kruhom... I ona u godinu dana obađe sve kuće po selima nadaleko i široko, i opet se vraća natrag, otkuda je započela... A puk kaže: Evo, dragi Bog se brine za bijednu sirotu, kako se brine i za ptice nebeske. One ni ona niti kopaju niti beru, pa ipak žive svojim životom!... Bijednu nesretnicu kadšto srva grdna i užasna bol padavice... I tu se sukobi ludilo s grčevima srca... A dobre seljakinje prolijevaju suze, natežući palce i mećući žlice drvenjače jadnici u usta...

"Ljudi goloruki prestraviše se i kao da nisu razumjeli svega toga.

- Što blejite u nas? Razbojnici smo i hajduci! - Tu Ivica prepozna Laurin glas, premda se pretvaraše na muškarački.

- Dođosmo po mladenku! Nju nam s dobra predajte pa se neće proliti niti kapi krvi. Mladoženja me dobro razumje! Ta nas dvoje tako uglavismo da će mi na svadbi predati svoju mladenku.

- Nikada! Šuti, paklena bludnice, poznam te po glasu! Nikada! - planu mladoženja uhvativši nož sa stola.

- Nikada! Nikada! - vrisnuše ujedan glas mali "kanonik" i muzikaš Jožica... Prvi dohvati negdje sjekiru, a drugi šiljat željezni ražanj, te sva trojca prvi navale na razbojnike...

- Nikada! Nikada! - zagrme ostali gosti, i muško i žensko, hvatajući svaki, što je mogo gdje doseći za obranu.

- Nikada! Nikada! - dohvati Ivičina mati put lonac vrela kropa, te ga baci u lice prvome do sebe razbojniku.

- Ti ćeš mi platiti tu poparu! - zahropta divlji glas, uhvati objema rukama sirotu za grkljan i zatjera u nj dugi nož... - Ha - ha - ha! Zgazite te crve, čuvajte mi samo mladenku!... S njom ću ja živom i zdravom dovršiti današnju svadbu! - prasnu podrugljivim i silnim smijehom harambašica Lara.

U taj čas grunuše puške i kubure, te zasjaše ljuti razbojnički noževi... Luč utrnu... Sve se uskomeša... Nastade plač, jauk i pomaganje kao u paklu...Vrisnu ženski glas, zajeca i zašuti, kano da joj iznenada začepiše usta.

- Nju! Nju! Nju!... A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko proteče krvi, koliko je mrtvih glava... A ti, đače Ivice, ako si još u životu znaj i pamti daje Laura održala riječ.

Razbojnici ostaviše bojište, skoče na konje, a najgorostasniji baci se na svoga ata držeći u naručju onesvještenu i zamrlu mladenku Ančicu... Konjska kopita zatoptala preko Jožičina brda, kubure još jednom prasnule, prosuvši strašnu vatru u crnu tamu kao da se noćni zlodusi i vještice pretvaraju u ognjene zmajeve i skakavce te pršu u tome groznome mraku...

"Krvava svadba" kako ju kasnije nazivaše puk i njegove priče, što su se nanizale uz ovu povijest završila se dosta krvlju i ljudskim žrtvama... Muzikaš Jožica i susjed mu mali "kanonik" izdahnuše na mjestu... Ivičina mati bi smrtno ranjena, te je ostavila taj svijet još istoga jutra, a od gostiju i svatova ne bijaše nikoga, koji nije zadobio rane ili lakih ozljeda... Mladoženju Ivicu pogodilo tane u desno rame, srvala ga groznica pa ga takova prenesoše u staru muzikaševu potleušicu, dok mrtvace poredaše u kapelici... Strašne priče o "krvavoj svadbi" i razbojnici Lari raznesle se nadaleko i široko, i svudaje zavladao strah i trepet...

Trećeg dana nađoše seljaci u obližnoj šumi nakaženu mladenku Ančicu, mrtvu pod hrastom. Među zločinačkim osakatinama zamijetiše ljudi s užasom, da joj je krvoločna ruka odrubila grudi... To bijaše djelo harambašice Lare... Na neki način nakazivala je ona u razbojničkom svom životu ženska tjelesa..."

 

Kako se je završio Ivičin život

"Sada mu se rašire oči, a bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće...

- Što još krzmam? Što da još izgledam? Ah, to će biti divno, božanstveno - - - ha - - - ha - - ha! Ipak je Laura majstorica! Oh! Laura!... Laura!... - I upali luč, baci je u tekućinu, i što bi okom trepnuo, usplamti sve i probukti strašan oganj, te razorna vatra zahvati svu registraturu... Spasilo se nije ništa... Iz garišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskog trupa... A nakon potraga i izvida za nestalim registratorom Ivicom Kičmanovićem utvrdilo se da ono do ugljena izgorjelo ljudsko truplo bijaše tijelo nesretnoga registratora, koga se još za života uhvatila bolest i suludost, koju medicina naziva delirium tremens."

Na kraju

"Bregovi muzikaša Jožice i susjeda mu maloga kanonika" već su davno opustjeli i zamrli... Potomci poraskidaše i razmetoše kućerke i gospodarske zgrade, te se podijeliše tako da ne ostade ni puki proštac u plotu za uspomenu, da ondje obitavahu ljudi... Drač i korov do pasa prerastao oba kućišta.

Samo kapelica još zijeva u nebo poput noćnog strašila... Krov se pognjurio i srušio. Sve, što bijaše lijepo i ugodno, izjede zub vremena i pretvori u prah i crvotočinu... A nitko se ne bi čega dotaknuo na toj zgradi... Prokleto je sve to - prokleto! - sudi puk i poučava tako svoje mlade... A čim zapadne sunce, nećeš naći naokolo po ostalim brdima i dolinama u razasutim kućercima ni žive duše, koja bi se usudila, da se popne na ona brda i primakne razvalinama kobne kapelice..."

Ažurirano (Utorak, 04 Studeni 2008 13:05)