Bilješka  o  piscu:

            Ivan  (Dživo)  Gundulić,  rođen  je  u  Dubrovniku  1589.,  u  staroj  i  uglednoj  plemićkoj  obitelji.  U  krugu  porodice,  u  kojoj  je  uvijek  bilo  učenih  ljudi  i  visokih  dostojanstvenika  Republike,  Gundulić  je  već  u  ranoj  mladosti  mogao  upoznati  svijetle  i  tamne  strane  državice  koja  je  slobodu  između  moćnih  susjeda  morala  uvijek  skupo  plaćati.  Školovao  se  u  dubrovačkoj  humanističkoj  školi,  gdje  su  mu  učitelji  bili  Toskanac  Camilo  Camilli,  poznavatelj  Tassove  epopeje,  i  učeni  Petar  Palikuća.  Obavljao  je  više  državnih  dužnosti:  bio  je  dva  puta  knez  u  Konavlima,  sudac,  senator  i  član  Malog  vijeća.  Nije  postao  knez  Dubrovačke  republike,  jer  je  umro  godinu  prije,  nego  što  je  formalno  to  mogao  postati  (bilo  je  nužno  imati  50  godina).  Pokopan  je  u  franjevačkoj  crkvi  u  Dubrovniku.

            Gundulić  je  svoju  književnu  djelatnost  započeo  s  ljubavnom  lirikom,  ali  je  istodobno  prerađivao  talijanske  mitološke  drame.  Ljubavne  su  mu  pjesme  izgubljene,  a  od  deset  drama  sačuvale  su  se  četiri  i  to  ne  u  potpunosti:  Arijadna,  Prozerpina  ugrabljena,  Dijana  i  Armida.  U  to  se  doba  sve  više,  talijanska  pastoralna  drama, okreće glazbi,  tako  da  u  tekstu  ne  treba  tražiti  neke  dublje  životne  probleme.  Za  doživljaj  više  se  ne  mjeri  samo  tekst,  već  i  glazba,  balet  i  raskošna  inscenacija.

            Kasnije,  nakon  te  prve  mladenačke  faze,  Gundulić  je  preveo  sedam  psalama  i  tiskao  ih  u  Rimu  1621.  pod  naslovom  Pjesni  pokorne  kralja  Davida.  Tu  je  prepjevao  sedam  pokorničkih  psalma  kralja  Davida.

            Godinu  dana  kasnije  objavljuje  u  Veneciji  religioznu  poemu  Suze  sina  razmetnoga,  u  kojoj  je  na  književnoumjetnički  način  progovorio  o  problemu  ljudskog  grijeha  i  Božjeg  opraštanja.  Iako  je  građa  uzeta  iz  jedne  parabole  u  Svetom  pismu,  iz  religiozne  priče  o  izgubljenom  sinu,  po  obliku,  izrazu  i  pouci  sadrži  Gundulićev  samostalan  barokni  izričaj.  U    Gundulićevoj  poemi  sadržana  je  poruka  Dubrovačkoj  mladosti,  da  tko  troši  i  baca  osobna  i  porodična  dobra,  oslabljuje  Republiku,  a  time  ugrožava  i  slobodu.

             Zatim  dolazi  Dubravka,  pastirska  igra  prikazana  prvi  put  1628. 

u  Dubrovniku. 

            Na  pisanje  Gundulićeva  najznaćajnijeg  djela  Osman,  potakli  su  značajni  povijesni  događaji - turski  poraz  kod  Hoćima  u  Poljskoj  1621.,  pobuna  u  Carigradu  i  nasilna  smrt  sultana  Osmana.

VRSTA: Pastoralnoj dramskoj vrsti, neobično raširenoj u doba renesanse i baroka, pripada Gundulićeva Dubravka, koja se - kako nam kažu arhivski podatci - prikazivala u Dubrovniku 1628 godine, pa možemo pretpostaviti da je nastala sredinom trećeg desetljeća 17 stoljeća.

MJESTO RADNJE: 

Radnja se odvija u Dubrovniku.

VRIJEME RADNJE:

Radnja  se  odvija  1628.  godine  na dan sv. Vlaha.

FABULA: Radnja drame odvija se u pastoralnoj Dubravi, u neko mitsko, pogansko vrijeme sreće i blagostanja, u vrijeme koje je po svojim obilježjima podsjeća na zlatni vijek čovječanstva. Od starine je običaj u Dubravi da se svake godine svetkuje sloboda, i tada se vjenčaju djevojka i momak za koje suci izreknu da su najljepši i najplemenitiji par. Dramski zaplet u Dubravki počinje kada u trenutku kada vjenčanje i očekivani sretan rasplet radnje sprečava bogati a ružni grdan tako da podmiti suce te oni odrede da se Dubravka kao najljepša ima vjenčati s tobože najljepšim Grdanom. I kada je već sve spremno za to neprilično vjenčanje u hramu boga Lera, boga ljubavi, sam bog Lero sprječava vjenčanje čudesnim znamenjem, pa se Dubravka ipak vjenča s Miljenkom, koji je najbolji i najčestitiji momak, a Dubravka i on vole se već odavna. Narod slavi njihovo vjenčanje, a ujedno i svetkovinu slobode, te svi božici slobode na oltar pridonose darove i pjevaju himnu slobodi.

ALEGORIJSKO ZNACENJE: Mitološko - pastoralni sadržaj Gundulićeva drame ima alegorijsko značenje. Mjesto radnje, Dubrava, prema  povjesničarima književnosti, označava sam grad Dubrovnik, pastirica Dubravka simbol je dubrovačke slobode i vlasti, a njome se ženi Miljenko, alegorijsko obličje dubrovačkog plemstva. Grdan simbolizira obogaćeni sloj dubrovačkih građana koji se žele domoći dubrovačke vlasti ženidbom s plemkinjama. U glavnu dramsku radnju upleteni su i mnogi drugi sporedni motivi i sporedne fabularne linije, koji potpomažu osnovnu alegorijsku namisao djela, na primjer motiv o ribaru koji dolazi iz Dalmacije i hvali slobodu Dubrave, Dubrovnika,, ili pak neke komične u smiješne fabule što imaju moralno - etičku funkciju u djelu.

LIKOVI: U Gundulićevoj pastirskoj igri osim likova pastira, ribara iz Dalmacije, svećenika, pojavljuje se i starac Ljubodrag, koji se tuži na mnoge nove običaje, kao što su neradinost i nemar za opće dobro, podmitljivost i pohlepa; u radnju su upleteni i mnogi prizori sa satirima i satiricama - Divjakom, Vukom, Zagorkom i Pelinkom - koji simboliziraju određene poroke i mane: sklonost prema raskoši, nenaravno ličenje, skupocjeno oblačenje i raskalašenost. Društvene mane Gundulić prikazuje s komične i smiješne strane, preplećući dosjetljive šale i lakrdije s veselim humorom i duhovitostima, poučavajući na opušten i veseo način.

STIH I KOMPOZICIJA: Dubravka je napisana u različitim stihovima i u različitim strofama. Najveći dio Dubravke je pisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima ili pak osmercima. Dvostruko rimovani dvanaesterac, kojim započinje i Dubravka, cenzura dijeli na dva šestaračka polustiha s rimom. Taj je stih najrasprostranjeniji stih hrvatske poezije 16 st. ima mnogo teorija o porijeklu toga stiha. Prema najnovijoj, on je hrvatska varijanta mletačko – staro francuskog dvanaesterca. Dvostruko rimovani dvanaesterci ne povezuju se u strofe, ali su po dva stiha povezana ne samo rimama nego često i semantički.

SOCIJALNI PROBLEMI U TADAŠNJEM DUBROVNIKU, FUNKCIJA DJELA; KARAKTERIZACIJA: Priča o Miljenku i Dubravki, zaplet radnje s ružnim Grdanom i sretan rasplet vjenčanjem s Miljenkom govore o nekim u Gundulićevo doba ne baš rijetkim socijalnim problemima Dubrovačke Republike. Povjesničari književnosti slažu se u mišljenju da je pričom u Dubravki i Miljenku, s jedne, i Grdanu, s druge strane, Gundulić aludirao na nejednake ženidbe, protiveći se i kritizirajući ženidbe među različitim društvenim klasama. U Dubrovačkoj Republici od starine je bio zakon da se plemići mpgu ženiti samo među sobom. Pojava Grdana u drami očito aludira na neke pokušaje kršenja tog starog zakona, problematizira ženidbu među različitim društvenim slojevima i prikazuje takvu vezu kao neprirodnu i protivnu Božijim zakonima od starine. Društveni problem Gundulić nije prikazao kao socijalni sukob, nego ga je preveo na moralno - etičku razinu: Grdan je podmitio sudce, on je zao i ružan, a Miljenko je dobar, iskren i pošten. Ljubav Miljenka i Dubravke odobravaju sami bogovi, osobito bog Lero. No nije problem Dubravke samo problem nejednakih ženidbi: u težnji Grdana za Dubravkom može se odčitati i želja dubrovačkog puka za sudjelovanjem u vlasti, što Gundulić smatra suprotno Božjim zakonima.

Prekidajuči priču o zaprekama na putu sretnoj ljubavi Miljenka i Dubravke, Gundulić slijedi strukturu onodobne pastirske igre, udomačene u Italiji i neobično obljubljene u koje je odjekivalo zaljubljenim pastirima i pastiricama. No strukturu ljubavnog zapleta pastirske igre Gundullić je proširio fabulom čiji smisao i alegorijsko zmačenje jasno ističe misao o veličini i dostojanstvu Dubrovačke slobode, slobode u kojoj po pravednim božanskim zakonima sretno vladaju plemeniti, lijepi i dobri, a pokušaju obogaćenih, podmitljivih i ružnih da osvoje slobodu i vlastsuprotstavljaju se sami bogovi. Osim misli o mogućoj sreći u pripostu pastirskom svijetu, osim misli o pravoj ljubavi samo u svijetu daleko od civilizacije - a takve su misli utkane u svaki pastoralni žanr - Gundulićeva Dubravka nudi i koncept za sreću u civiliziranoj, slobodnoj državi - gradu, misao o sreći u takvoj političkoj tvorevini u kojoj, kao i u antičkom polisu - po Platonovim vizijama i idejama - vladaju istina, lijepota i dobrota i u kojem je sve već uređeno po zakonima božanske pravednosti. Gundulićeva Dubravka, naime, nije samo pastirski raj sretne ljubavi, ona je u strogoj političkoj hijerarhiji i etičkim vrijednostima podvrgnuta državno - politička tvorba. Gundulićeva Dubravka mjesto je na kojem vlada antički ideal harmonije ljepote, dobrote i istine, pobjeđujući zlo, ružno i laž, to je sretna Dubrava koja se osniva na platoničkim koncepcijama idealne države i utopističkim mislima renesansnih i postrenesansnih mislilaca. Izbor žanre za uobličavanje takvih misli - pastoralnog žanra - bio je idealan, a opčeprihvatljiv u stoljeću koje je brujalo ljubavnim izjavama pastira i pastirica u raznorodnim pastoralnim književnim djelima što ih je onodobna publika čitala isto onako rado kako se danas čitaju "ljubići". No postupkom alegorizavije mitološko - pastirskog svijeta drame Dubravka proširuje smisao fabule i na suvremeni politički svijet Dubrovnika te širi konvencijom određene granice pastirskog žanra. Istodobno, po svojim idealno zamišljenim političkim vizijama sretnog grada - države, Dubravka je i svojevrsna utopija - djelo je hvalospjev idealnom i idealiziranom društvenom uređenju, hvalospjev najboljoj od svih mogučih država u kojoj vjadaju božanska načela pravednosti, istinitosti, ljepote i dobrote. Oblačeći pastoralnu fabulu, smještenu u bezvremenski, mitski svijet vječnne ljubavi i slobode, u alegorijski veo, Gundulić je svoje djelo postavio u konkretno vrijeme i prostor i dao mu moralno - etičko i političko znanje.

Strukturu Dubravke obilježava isprepletanje svih triju književnih rodova. Rod dramskog iskazuje se u podjeli na činove i skazanja - Dubravka ima tri čina, a svaki je čin podjeljen na skazanja - kao i u dramskim licima, sceničnosti, koru i dijaloškoj formi s upotrebom različitih vrsta stiha: od peterca preko osmerca do dvanaesterca. Epski elementi Dubravke očituju se u oblikovanju fabule: radnja se u djelu češće prepričava nego što se prikazuje, pa se ključna scena raspleta - ona kad se Lero pobuni protiv grdana - uopće ne pokazuje na sceni, nego je prepričava jedan lik drame. I sama je fabula - mitska priča iz zlatnog vremena - epska po svojim elementima. U opjevavanju ljubavi, ljepote, sreće i blagostanja otkriva se Dubravka i kao izraazito lirsko djelo. Osobito je lirsko prisutno u himničkim djelovima teksta u kojima se glorificira sloboda, ili pak u onim djelovima koji oblikuju vremensko - prostorne komponente djela. Tako se odmah na početku otkriva naglašeno lirska intonacija cijelog djela:

Objavi, Danice, jasni zrak objavi,

Čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;

Pršat su počeli po listju zelenu

Zovući dan bijeli i zoru rumenu.

O zvijezdo, najdraži od neba uresu,

Ukaži se, ukaži! Raskoše tve gdje su?

Žuđena Danice, objavi se, objavi!

I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;

Sve te oči gledaju i srca tva hlipe

Da nas svijeh obsjaju svjetlosti tve lipe,

Da nam prije svane dan, blagi dan svečani,

I žuđen i čekan u ovoj svoj strani.

Isto tako u Dubravci se prepleću različiti tonovi: češće oni uzvišeni, himnički, ali mnogo je prizora, osobito onih s satirima i satiricama, u kojima se komično miješa sa smiješnim, lakrdijsko sa šaljivim, duhovito s parodičkim. Takva je, na primjer, scena - monolog satira Divjaka preodjevena u haljinu vile:

Tko je taj ko sad rijet neće

Cjeć uresa draga i mila

Da ja satir nijesam veće

Neg najljpša do svijeh vila.

Dubje se ovo, ptice i zvjeri

Mom ljepotom snebdivaju,

I gorani i pastijeri

I slijede me i gledaju.

Od kladijeh bistrijeh predam

Cić naprava ke me rese,

Da, ako se gdi ogledam

Ma slika me ne zanese.

Pristavio sam tuđe kose

I opeo u cklo prame

I obuko ruho na me

Ko najljepše vile nose.

Put snježana neka je meni,

Vas se izmazah klakom bijelim,

A da se obraz moj rumeni,

Namazah se murvam zrelim.

Za ucrljenit usne moje

Kriješam sam ih oblijepio,

I haljinom svijetlom što je

Kože u meni sve sam skrio.

Samo branduse i prhala

Niz čelo injem vilam vise,

A uz glavu s čela ozdala

Roščići se moji vise.

Nu pod kose ako mnozi

Lasno roge skriti umiju,

Zašto i ovi moji rozi

Kosami se ne pokriju?