O piscu
- U hrvatskoj književnosti Nazor se javio s težnjom da obuhvati sav pojavni svijet neizraženih literarnih sadržaja nacionalne prošlosti i suvremenosti, u okružju mitskog i povijesnog, intimnog i nadnaravnog doživljavanja svijeta. U procesu svoga trajnog stvaralačkog obnavljanja i inspirativnog pomlađivanja, obilato je koristio bujnost svoje mašte i osjetljivu prijemljivost svoga duga. Nošen jedrima nadahnuća, svagda je bio spreman predati se novim dojmovima i ustitrati osobnim emotivnim nemirima. Neka neumorna snaga poticala je njegov duh na nove zanose i smione poetske evokacije. Čim bi se smirila jedna duševna napetost, iskrsaval je druga. Stvaralački žar tjerao ga je na najraznovrsnije sadržajne, oblikovne, izražajne, metričke i stilske zahvate. Njegova stvaralačka plodnost očituje se u širokom rasponu sadržaja i u bogatstvu raznovrsnih motiva. Ni u jednoj fazi njegova stvaranja nije zakazala snaga njegove stvaralačke produktivnosti i poetskog senzibiliteta - Nedjeljko Mihanović.
Vladimir Nazor rođen je 30. svibnja u Postirama na Braču. Tu je završio pučku školu, a kasnije se upisao u klasičnu gimnaziju u Splitu. Živio je među ribarima, težacima i još kao dječak je stvorio svoje prve dojmove. Ti doživljaji se mogu očitati u pripovijetki Anđeo u zvoniku. Svoje temeljne izvore Nazor je donio s otoka kojih se sjeća iz djetinstva. Školovanje nastavlja u Grazu gdje polazi studij prirodnih znanosti. Nakon završena studija vraća se u Hrvatsku. U Splitu i Zadru dobiva posao nastavnika. U tom razdoblju nastaju Slavenske legende i Živana. Drugi važan izvor njegova stvaralaštva je Istra. Nakon studija u Grazu i nastavničke katedre u Splitu i Zadru, Nazor odlazi u Pazin. Iz tog razdoblja potječe Veli Jože , a u njoj Galiotova pesan. Time u hrvatsko pjesništo uvodi čakavsku riječ. Iz Pazina odlazi na Učiteljsku školu u Kopar. Iz Kopra često odlazi u manje okolne gradiće gdje promatra seljake i kmetove. Puno odlazi u prirodu, posjećuje utvrde Dvigrad, Tinjan, Medulin, Lindar, Motovun, koje je opjevao u ciklusu soneta Istarski gradovi. Već za dvije godine je premješten i imenovan za ravnatelja učiteljske škole u Kastvu. Otada je poznat kao «kastavski pustinjak» jer je punih deset godina proboravio je u osamljeničkoj tišini svoje sobe. Tada nastaju Lirika, Hrvatski krajevi, Nove pjesme, Intima, Pjesni ljuvene, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pabirci. Godine 1919. došao je u Zagreb. Tad je jače doživio svoje narodno političko i kulturno središte i misao borbe malog naroda za opstanak. Iz tog razdoblja poznata su pjesnička djela Niza od koralja, Pjesme o četiri arhanđela, Istarski gradovi, Pjesme u šikari, iz močvare i nad usjevima, Pjesme o bratu Gavanu i o seki Siromaštini, Topuske elegije.
Neposredno prije Drugog svjetskog rata Nazor se upoznao s Ivanom Goranom Kovačićem. To poznanstvo je odigralo veliku ulogu u njegovom životu. I.G. Kovačić ga je 1942. pozvao u redove partizana, a Nazor iako već star odlazi u partizane. Na svome putu od Slunja preko planina Bosne, Sandžaka i Durmitora do Topuskog, Nazor je bilježio ratna zbivanja u pjesmama Pjesme partizanke, dnevniku S partizanima i zbirci pjesama Legende o drugu Titu. Zbog posebnih zasluga u narodnooslobodilačkoj borbi, Nazor je 1943. izabran za predsjednika ZAVNOH-a.
31. svibnja 1946. podijeljen mu je od Akademskog senata Hrvatskog sveučilišta naslov počasnog doktora književnih znanosti.
Umro je iznenada u zoru 19. lipnja 1949. u Zagrebu.
Nazor je tijekom svojega života vjerovao da puno toga još treba u hrvatskoj književnosti nadoknaditi. U toj težnji da nadoknadi prazninu između Gundulića i Mažuranića, da se smanji zastoj za europskom književnosti zbog turskih ratovanja, Nazor je nastojao asimilirati tradiciju i umjetničke stilove te prebaci mostove na europsku stranu. Tim putem se okretao uzorima antike, klasike, proučavao stilove, poetsku tehniku, izražaj, obrace i pravila. Velik utjecaj na njega imali su Kranjčević i Vidrić. Ne može se točno odrediti kojoj književnoj struji pripada Nazor. U pojedinim fazama njegova stvaralaštva nalazimo elemente neoklasicizma, neohelenizma, romantizma, parnasizma, simbolizma, estetizma i verizma. Važno je istaknuti njegov mediteranski duh, ponajviše talijanski. Rođen je u kraju gdje se prošlost snažno nameće, nadahnjuje i potiče. Predma želi biti tradicionalan i moderan, on se još uvijek javlja kao čuvar tradicije.
Njegov književni opus:
Pjesme: Slavenske legende, Pjesme naroda hrvatskog, Živana, Knjiga o kraljevima hrvatskijem, Lirika, Nove pjesme, Hrvatski kraljevi, Intima, Pjesme ljuvene, Medvjed Brundo, Utva zlatokrila, Pjesme o četiri arhanđela, Deseterci, Knjiga pjesama
Pripovijetke i romani: Krvava košulja, Veli Jože, Istarske priče, Tri priče za djecu, Priče iz djetinstva, Priče s pstrva, iz grada i sa planine, Boškarina, Šarko, Pastir Loda, Dedek Kajbumščak, Zagrebačke novele
Članci i eseji: O hrvatskom jedanaestercu, Na vrhu jezika i pera, Eseji i članci
Putopisi: Putopisi
Voda
Mjesto i vrijeme radnje:
Velo selo, na otoku, nekad davno
Likovi:
Vlado, Košće, kapetan, Vladin otac, Vladina majka, Profeta, Livija
Kratki sadržaj:
Već tri mjeseca nije padala kiša. Ljudi u selu su ogorčeni. Trpe, ali ne očajavaju. Ne tuže se toliko zbog žeđi nego se najviše boje za svoje vinograde i maslenike. Ovce i mazge također trpe žeđ: ne daju mlijeko niti ne mogu prenositi teret.
- Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno da od njegove svjetlosti oči bole a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu što izbija iz užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana. -
- Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku dugih žitkih niti što se zlate a suncu. Zamukli su čak i cvrčci koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavaca i popaca što se prosipaju u tihim noćima, zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče, stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje. -
- Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo što njih tišti i plaši. Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne davaju više mlijeka. Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo Selo. Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme lađe što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala da će proći nekoliko dana dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod koji prenosi vodu. –
I doista iz Pule dolazi veliki brod koji prenosi vodu. Rujan se primicao i Vlado je trebao krenuti u školu izvan njihova sela. Stanovao bi kod tete. Ali kako je suša bila sve jača, njegov otac izbjegava svaku riječ o školovanju. Sutradan žene sišle do mora noseći prazna vedra na glavi. Čekale su brod s vodom koji je trebao doći. Na obali je Košće zabavljao oko sebe nekoliko derana. On im kaže da zna gdje se mogu nahraniti i napojiti. Odvede ih do jednog bunara u dvorištu prazne kuće. Košće se spusti u bunar i uhvati jegulju. Dječaci su brzo pripremili vatru tako da je jegulja u taj čas bila pojedena. Zbog previše posoljene jegulje su dječaci postali žedni. Košće im veli da se na Konšiljerovim dvorištu nalazi cisterna puna vode, ali je dvorište zatvoreno i čuva ga Konšiljerov «navdar». Ubrzo se pred tom kućom skupila gomila ljudi. Htjeli su gredom razvaliti u Konšiljerovu kuću, ali im navdar prijeti da će pucati.
- Nazad, žene! -
Na zidu dvorišta stajaše čovjek i gledaše u gomilu.
Bio je to Konšiljerov navdar, težak iz Malog Sela.
Ali upravo taj čovjek nije bio kadar stišati buru što se počinjala dizati u njedrima onih žena žednih i gladnih, izmučenih dugim čekanjem i već u strahu da neće ništa ni dočekati. Nisu ga voljele jer je bio za njih tuđinac; a mrzile ga jer bijaše oštar prema ženama iz Velog Sela kad bi ih zatekao na gospodarevu.
- Ti si to, hudobo! -
On se isprsi i viknu iznova: - Nazad, žene!
- Gredu! Gredu! - nastavi Košće, a njegovi drugovi digoše gredu.
Navdar se smrknu u licu.
- Stoj ili ... pucam! -
- Hi! Puška ti ostala doma ... pod postejom. -
On pruži ruku; dignu odnekud pušku.
- Hu! Hu! - ču se još glasniji uzvik.
Prkos i mržnja bijahu već raspalili žene. Nijedna se ne maku. S rukama uprtim o bokove i s glavom uvis kričale su na navdara.
- Nema u njoj praha ka ni u tebi duše. -
- Prazna je ka i ta tikva na tvojim ramenim. -Navdar dignu pušku i opali u zrak.
U pravi čas se pojavi Vladin otac i smiri ljude. On je još s dva najstarija čovjeka provjerio da li ima vode u cisterni ili Konšiljerovoj kući. Vode nije bilo, a ljudi su poludjeli. Pošli su u konobu tražiti vodu. Tad se čuje glas: - Brod!, Brod! - I tad su svi ljudi nahrlili na obalu. Žene su napadale kapetana zašto odmah ne dade vode. Ali da svima kapetan lije u sudove, trebalo bi puno vremena i većina vode bi se prolila u tlo. Vladin otac tada nastupi i smiri žene. Svi zajedno odluče da vodu puste u najbliži bunar i tamo se svi razdjele. Ubrzo su dvije cijevi ležale na putu nalik na dvije zmijurine. I voda je potekla. Košće zapazi da iz nekih rupica na cijevi teče voda pa i on počinje rezati cijev. Žene ga tuku i udaraju ali on toliko to ne osjeti koliko uživa u vodi. Žene mu zavide pa počinju i one rezati cijevi. Ubrzo se voda samo razijevala po putu. Mornari tada ljutiti odlaze, a narod šutke gleda kako :
Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah će otputovati. Javiti vlastima. Tužiti selo da plati štetu. nikad više nikakve pomoći tim divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario da gomila ne ostane mirna, bez jedne riječi, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala da je kriva.
Uto dotrče ljudi s druge strane otoka. Donose vijesti da dolazi jako veliko nevrijeme. Svi odlaze u kuće i čekaju. Prošlo je nevrijeme prećeno tučom i sve maline i grožđe su uništeni. Vlado tješi svog oca. Kaže da ne mora k teti te da će mu pomagati. Ali otac želi da nastavi školovanje i da nešto postane.
Pogledah ga u oči; rekoh:
- Oče! Što se toliko mučiš? Ja ne marim za grad. Mogu i ne ići k tetki. Ostat ću s tobom. Pomagat ću ti. Lice mu je opet bilo ono njegovo, ono prvašnje. Pričini mi se pače vedrijim. Oči mu se smiješile.
- Ne, sinko! Ti ćeš ipak poći. Neću ni ja da postaneš Košćin drug.
O djelu:
Pripovijetka započinje opisivanjem suše. Posebnu pažnju Nazor skreće na isticanje i uspoređivanje patnja biljaka i ljudi:
«Čuju se glasovi, e su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama brda, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina, osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo.»
«I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih, e su se i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka što im još ostade.»
Uvod detaljno dočarava nestašicu vode te lakše razumijemo očaje ljudi. To se očitava u situacijama kad se skupe mase ljudi. Tada na vidjelo dolaze sve slabe ljudske strane. Ali Vladin otac, lik koji drži ravnotežu, uči svog sina kreposti i solidarnosti s drugima.
«Jest, otac me uči. Da je njihova žeđ ista kao i moja, da kada njima nije dobra, pravo je da to bude i meni. Nije dakle istina da smo mi jedno, a oni drugo. A jer je tako, svi ćemo lakše skupa pretrpjeti.»
«I kad majka donije ženama ono malo vode što smo je još imali kući, te me pozva da pijem pred djecom što su čekala, ja progutah slinu što mi se, već gusta, hvatala za korijen jezika, pa joj rekoh: - Hvala! Nisam baš tako žedan.»
Također se pojavljuje u napetim situacijama i umiruje narod. S druge strane su mase ljudi koji bi napravili bilo što da se domognu željenog. Ljudi gube povjerenja i ne vjeruju na riječ. Razvalili bi vrata i provalili u nečije dvorište (VII. Poglavlje) ili čak oštetili brod (VIII. Poglavlje). Ponašaju se pomalo čudno:
Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče!
Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova dugo trpljena i silom prigušena žeđa čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu.
- Je! Voda! Ma baš voda!
A na kraju kad pohlepnici počinju rezati cijevi i mornari odlaze, oni se sami uhvate u svojim djelima i priznavaju se krivima. Možda će odsad početi misliti na druge i djeliti s drugima jer nam se vraća dvostruko.
Klesar Angelo
Mjesto i vrijeme radnje:
Malo selo, luka, davno
Likovi:
klesar Angelo, pisac
Kratki sadržaj:
Pisac polazi školu u drugom selu pa kad se vraćao kući, on bi na putu proveo i više vremena nego što treba:
Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine, obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhađao kosove i guštere, cvrčke i mrave, promatrao hrastiće što su jadno životarili na žednome kršu. Nalazio sam u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i prebujan. Ne idući putem koji je vodio niz do, gotovo po samom dnu klanca, nego lomeći noge po gornjim rubovima njihovih strana. Vidio sam izdaleka komadić mora i sutonske požare u oblacima iznad pučine. Veselio sam se što mogu ići prema onoj vatri, iz koje se širi uvis pramenovi zraka, i čudio sam se kasnije što je u luci sve onako mirno, posuto pepelom prvog mraka.
I dok je Pisac svakodnevno prolazio klancem, čuo je čudne zvukove, a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja čekića. Svaki dan je tražio izvor toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje.
Sutradan izvuče pisac van gondolu. Marljivo ju je popravio, a poslije ručka neopaženo je pobjegao do drage. Na pučini su se dizali teški oblaci. Došavši do drage, iskoči iz broda i traži taj zvuk. Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli «snijeg» što se prostirao tlom. Gore je bila mala kućica, a i otud je dopirao tajanstven zvuk. Pisac se dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga ljepota lika koji je Angelo klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na konju. Angelo je veoma veličao Garibaldija:
- Giuseppe Garibaldi! - reče klesar svečano.
Ja sam bio u neprilici, jer mi je to ime bilo još novo.
- Oh, jadniče! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja djeca. Čuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovijdnik Crvanih košulja. Osloboditelj Italije. Sjedinitelj svih Talijana. -
Riječi su mu padale polako iz usta, krupne, teške.
- Al on nema ni puške, ni sablje. Pa ni prave kape.
- Ha! Ha! Za sve vas nema junačkog lika bez bajuneta i šešira s pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred očima. Povero piccolo!
- Ne! - rekoh ja. - Naš je junak netko drugi..
On me krupno pogleda. Dođe mi bliže.
- Pa reci. Ja ga ne znam.
- Kraljević Marko!
Angelo se časak zamisli.
- Znam. Čuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u Sinju...
To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo.
- Al je Marko imao konja Šarca. I vilu posestrimu. I lulu od dvanaest oka. Topuzinu još veću. I pio je iz mješine. Sjekao glave... Nepobjediv...
- Pusti» ... Znam ja sve to. Bajke. Priče, sinko. Lijepe priče i ništa srugo... A Garibaldi! Čovjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti, Oskeća glad, žeđu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spočetka nikoga do sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoće, to i učini, a ni iz čega... silama slabim, ljudskim.
Oluja je sve više jačala. Klesar ga odveo u onu kućicu. Unutra na svim zidovima prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i vjetru. Angelo mu reče da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra. Dan kada je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet padne u zanos. Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri reče Angleo da ima namjeru smjestiti taj kip na lađu, poslati u Mletke, pa na trg sv. Marka. Zatim obojica legnu spavati. Pisac se neprestano pitao: A koja je naša domovina? Kako se zove naš Garibaldi?
Drugi dan ujutro pisac odlazi kući. Puno se raspitivao o domovini. A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari: «Onaj svoj kip je dovršio, al se talijanskoj gospodi nije sviđao. Raznio ga dinamitom. A kad talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku crvenu košulju, s kojom je i nestao. Pao je u Abesiniji.»
O djelu:
Kao što je navedeno u njegovom životopisu, pisac se ponekad zatvara sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva u ovog dječaka koji istražuje klanac i bezbrižno putuje kući prije nego što se vrati u dosadnu svakodnevnicu. Već kod malih nogu upoznaje političko stanje u Hrvatskoj u razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje su već ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita: A gdje smo mi? Takva razmišljanja su karakteristična za Nazorovo premještanje u Zagreb kada prvi put osjeća kulturno i političko stanje.
Nazor također želi kazati da njegov narod još nije imao nekog velikog vođu i heroja kao Garibaldi u Italiji nego smo stalo u sjeni drugih. Herojski podvig Angela pokazuje da se za očuvanje identiteta i svojih ideala čak i umire.
Literatura:
Vladimir Nazor, Izbor iz djela, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987.
Čitanka za treći razred gimnazije, Školska knjiga
internet
VATRENA
kaže:
![]() |
... OVO ME SPASILO PIŠITE I DALJ LEKTIRE ZA 7. RAZRED POZZZZZZZZZZZZZZZZ PUSAAAAAAAAAAAAAAA |
žnj
kaže:
![]() |
... koja je vrsta djela jel pripovjetka ili???? vi koji pišete on-line lektiru ste najjači na internetu svaka čast samo tako nastavite ![]() |
Ĺ TREBERICA
kaže:
![]() |
LEKTIRE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! TNX.....TREBALA SAM DOBIT JEDAN ...TE LEKTIRE SU TAKO DOSADNE |
ZL
kaže:
![]() |
HVALA,HVALA,HVALA VAN pomogne ovo svaki put puno van hvalaaaaaaaaa!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! |
lol5djdsibbpt
kaže:
![]() |
falaaa fakat fala sutra pišem ispit iz kniževnosti i lektire i jako ste pomogli lol ![]() |
bobos
kaže:
![]() |
voda ok je ovo pomoglo mi je nes malo. knjiga je glupa ko k***c. nis ne shvacam u radnoj od pitanja . hvala ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() |
uuuuuuuu
kaže:
![]() |
falaa fala tii stvarno spasila si me sutra mi je lektira mislim jesam je procitala al mi je najgore pisati a izgubila sam sekinu knjigu za lektire... fala |
Ă—Ă—nie bitnoĂ—Ă—
kaže:
![]() |
... nikad nisan pročitala gluplju knjigu..GGRROOZZNNAA samoo... di van je karakterizacija i citati.... ccc... |
gost
kaže:
![]() |
mm ovo je preglupo. cili sadrzaj ste prepisali. nema opisa likova. ovo bi kod moje razrednice bilo 2 |
gost
kaže:
![]() |
odlična lektira lektira je super samo i dalje pišite lektire...... puno hvala... ![]() |
gost
kaže:
![]() |
silvia grizic govori ma nabijem ja i vas i vladimira nadzora u pppppppppppppiiiiiccccccckkkkkkuuuuuuuuuuuu mmmmmmmmmmmmmmaaaaaaaaaaaaaaatttttttaaaaaaaaarrrrrrraaa aaaaaaaaaaaaa |
gost
kaže:
![]() |
bubica ja kazem da ovo sucks ![]() niceg nema ni karakterizaciju,fabulu,glavni i sporedni likovi,biljeske ma nis!! ![]() |
gost
kaže:
![]() |
Sadržaj? Sadržaj je preeeeeeeeee dugi,bože božw..ko ?e to pisat idem ja tražit neki kratki! ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() |
gost
kaže:
![]() |
aaa mogli ste malo bolje,za npr.mjesto radnje izvadit citat iz knjige,ovo nije dovoljno,ovo mi je za dvojku...XP |
gost
kaže:
![]() |
... imate li molin vas andeo u zvoniku i prijelaz preko crvenog mora hitno jeeee!!!!!! ali s stilskin sredstvima i detaljnim opisom likova |
Istaknite svoj oglas i povećajte posjećenost do 6 puta
Stranica Moje Instrukcije za vrijeme školske godine bilježi preko 100 000 posjeta mjesečno, stoga nemojte propustiti priliku i popunite svoje slobodne termine s nama.
Imate objavljen oglas, istaknite ga:
|
![]() |
Pišite lekcije i povećajte posjećenost svog oglasa
Pišite kratke lekcije i pomognite djeci u njihovoj potrazi za znanjem, a vaš oglas će biti prikazan u vrhu lekcije koju ste napisali. Na taj način možete i jednostavno dogovoriti instrukcije umjesto da vas traže preko tražilice u moru ostalih instruktora.