Bilješka o piscu:

Istaknuti romanopisac, pripovjedaè, pjesnik i esejist. Ivo Andriæ roðen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtnièkoj porodici u Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohaðao u Sarajev, gdje je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoæa i prepreka, Andriæ je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beèu, Krakovu i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu Bosne pod Turcima.

Kao srednjoškolac i student Andriæ sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za nacionalno osloboðenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povuæeno u okupiranom Beogradu, ne dovoljavajuæi nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela.

            Prve književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u èasopisu Bosanska vila, a nešto kasnije i svoje prevode O. Županèiæa, M. Aleksandra, V. Levstika … Godine 1918. Objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a 1920. godine svoju prvu pripovjedaèku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Izmeðu dva svjetska rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na Drini æuprija, Travnièka kronika, Gospoðica, Prokleta avlija, a od pripovjedaka Nove pripovjetka, Prièa o vezirovom slonu, Lica …

            Od rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Meðu njegove najpoznatije tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu, Vuku, Koèiæu …

            Godine 1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji, 26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Likovi

Æamila: mladiæ koji se takoðer nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povuæen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra-Petar. Èamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za uæenjem, za znanošæu, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali šta je sve to.

Možemo reæi da se Èamil zatvorio u èetiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom  je liku Andriæ želio prikazati apsurdnost života gdje uèeni i bogati mogu takoðer brzo postati bezpomoæni i krivi za zloèine koje jesu i nisu uèinili.

Karaðoz: možemo reæi, da je glavni glumac Andriæeva djela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu èitav život. Kao upravnik on postaje “povjesna liènost”  te tamnice.

Karaðoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrðuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeæi u Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.

Analiza djela

Djelo Ive Andriæa Prokleta Avlija jedno je od njegovih najveæih djela. Djelo nema ni poèetka ni kraja, to je prièa koja se vrti u krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, prièe se ispreplièu, u njima Èamil govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim prièa o Èamilu i ostalim zatvorenicima, fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.

Tim naæinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se život ne odigrava samo u nama veæ i u drugima. Andriæ sve to sluti, teži tome i sve to on prikazuje u svom djelu Prokleta Avlija.

Tematika u Andriæevim djelima

            Andriæ se u veæini svojih djela vraæa daleko u prošlost. Njegove su teme izvori povjesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove priæe vezane uz dogaðaje na bosanskoj zemlji, ali Andriæ ne prikazuje obiène povjesne priæe veæ što tajnovitije i èudnije priæe. No glavni zadatak, odnosno želja mu je u tome da prikaže bit èovjekove egzistencije, njegove borbe za opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On opisuje èovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske crna, tmurna, teška.

Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i u nekim likovima Andriæ opisuje opæeljudske i opæeživotne slike.

Stil pisca

            Ivo Andriæ jedan je od najveæih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveæa privlaènost njegove umjetnosti, no da bi se ta epiènost postigla nezaobilazan je Andriæev klasièan i star izraz, možda èak i “zastario” u najplemenitijem znaæenju rijeèi.

            Poèetkom 20-ih godina opredjelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je æinilo velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon atentata na Radiæa 1928 .godine veæina se pisaca u znaku protesta vraæa materinom jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andriæ, no to nije razlog da se odreknemo Andriæeva prinosa hrvatskoj književnosti. S jeziène strane Andriæ je izrazito ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.



mery kaže:

	... meni treba kompozicija i tok djela
	prijavi glasaj protiv glasaj za

10.03.2009
Glasovi: +3

gost kaže:

	... u zadnjem odlomku se prime?uje da si nacionalisti?ki nastrojen to je jako tužno
	prijavi glasaj protiv glasaj za

19.04.2013
Glasovi: +1

Naslov

Komentar

manje | veće

Dodaj kometar