LIRSKO PJESNIŠTVO

(lirika)

Naziv dolazi od grčke riječi lyra što je označavalo žičani instrument.

LIRSKA PJESMA – je književna vrsta u stihu ili prozi koja se u antičko doba pjevala uz pratnju lire. Izražava subjektivne (osobne) osjećaje i misli lirskoga pjesnika. Nastala u sjedinjavanju govora, plesa, glazbe, glume i književnosti.

TEMA – ono o čemu pjesma govori.

MOTIVI – pomoću njih se stvara pjesma, oni ju čine.

STIH – redak u pjesmi, a razlikujemo ih prema broju slogova u stihu. Proučavanjem stiha bavi se versifikacija koja se često naziva i metrika jer je antičko uvjerenje bilo da se stihovi sastavljaju prema nekoj stalnoj mjeri. Isto se tako prema novijim proučavanjima došlo do zaključka da postoje neki čvrsti sustavi versifikacije. Elementi koji se stalno ponavljaju u stihu, a važni su za određivanje versifikacije su: dužina sloga, broj slogova i naglasak.

Prema tome razlikujemo ove tipove versifikacijskog sustava: kvantitativnu versifikaciju

                                                                               silabičku versifikaciju, tonsku ili akcenatsku.

Kvantitativna versifikacija – razlikuje duge i kratke slogove a njihova pravilna izmjena bila je temelj ritmičke organizacije. Dužina izgovora kratkog sloga nazvana je mora. Dugi su se slogovi označavali znakom – a kratki . Osnovna ritmičko-melodijska jedinica zvala se stopa. Najvažnije su stope: pirihij

trohej ili horej

jamb

spondej

daktil

amfibrah

heksametar itd.

Silabička i tonska versifikacija – u srednjem vijeku presudnu ulogu dobivaju dva načela: načelo istog broja slogova u svakom stihu i načelo pravilne izmjene naglašenih i nenaglašenih slogova. Tako razlikujemo šesterac, osmerac, deseterac, jedanaesterac ili dvanaesterac.

Najstariji je stih usmene poezije deseterac. Postoji lirski (cezura ili stanka nakon petog sloga)

                                                                                            epski (cezura nakon četvrtog sloga).

 

STROFA – čine ju stihovi, a od druge je strofe vidno odijeljena. Najčešće su

distih (2 stiha), tercet (3), katren (4), septima (7), oktava

RIMA - je glasovno podudaranje na kraju stiha.

Parna aa bb

ukrštena abab

obgrljena abba

nagomilana aaaa

isprekidana abcb.

Druga podjela rime: prava ili pravilna – podudaraju se naglašeni glasovi i svi

glasovi koji slijede iza naglašenih

srama – jama

čista – u njoj se podudaraju vrste naglasaka

majka – bajka

nečista – ne podudaraju se svi naglasci ili suglasnici

sokola – kukolja

neprava – glasovno podudaranje počinje iza naglašenog

sloga igrahu – lomljahu

bogata – podudaraju se i glasovi ispred naglašenog

bludnica – ludnica.

Treća podjela: muška rima – podudara se jedan slog put – skut

ženska – podudaraju se dva sloga vrana – rana

srednja, dječja ili daktilska – 3 sloga ludnica – sudnica.

STILSKE FIGURE

FIGURE DIKCIJE – djelovanje se zasniva na učinku određenih glasova odnosno zvukova u govoru.

ASONANCA – ponavljanje istih samoglasnika

ALITERACIJA – ponavljanje istih suglasnika

ONOMATOPEJA – oponašanje zvukova

ANAFORA – ponavljanje riječi na početku stihova

EPIFORA - kraju

SIMPLOKA - početku i kraju

ANADIPLOZA - s kraja jednog na početak drugog stiha

FIGURE RIJEČI ILI TROPI – nastaju promjenom osnovnog uobičajenog značenja pojedinih riječi.

METAFORA – poredba u kojoj se ne kazuje što se i s čime uspoređuje

nego se samo iskazuje drugi član poredbe

METONIMIJA – prenosi značenje po stvarnim odnosima

jak čovjek = silan čovjek

PERSONIFIKACIJA – neživim se stvarima daju osobine ljudi

EUFEMIZAM – zamjenjivanje nekih riječi blažim izrazom

umrijeti = otići

STALNI EPITETI – rujno vino

ALEGORIJA – produžena metafora čiji smisao shvaćamo ako određene

pjesničke slike u cjelini zamijenimo pojmovima. Npr.

Basna.

SIMBOL – je zamjenjivanje nekog pojma njegovom uvjetnom

alegorijskom oznakom.

Stalni simboli – uporabljuju se u cjelokupnoj kulturi

vaga = pravda, križ = kršćanstvo

Pjesnički simboli – shvatljivi su u okviru pojedinog djela ili

opusa nekog pjesnika (Mirisi, zlato i

tamjan S. Novaka)

SINEGDOHA – podvrsta metonimije gdje se dio uzima za cjelinu, jd. za

množinu, itd.

FIGURE KONSTRUKCIJE – nastaju osobitim rasporedom riječi u rečenici ili u nekoj drugoj većoj cjelini.

INVERZIJA – obrnut poredak riječi

RETORIČKO PITANJE – pitanje na koje se ne očekuje odgovor

ELIPSA – izostavljanje riječi a smisao se razumije

ASINDETON – nizanje riječi bez gramatičkog povezivanja

POLISINDETON – nizanje veznika bez gramatičke potrebe

FIGURE MISLI – odnose se na širi smisao onoga što je rečeno.

POREDBA

ANTITEZA – izražava suprotnost: Sit gladnu ne vjeruje

HIPERBOLA – preuveličavanje: Imao sam glas kao vjetar.

LITOTA – ublažavanje

GRADACIJA – postupno nizanje

IRONIJA – misli se obrnuto od onoga što se kaže

PARADOKS – izričemo misao koja je u sebi suprotna općem mišljenju

OKSIMORON – spajanjem suprotnih pojmova stvara se novi pojam