Glasovni sustav

 

- glasovni sustav latinskog jezika čine vokali, konsonanti i diftonzi

1) vokali: a, e, i, o, u, y

- nose naglasak koji može biti dug (ˉ) ili kratak (˘)

 

2) konsonanti: b, c, d, f, g, h, k, l, m, n, p, q, r, s, t, v, x, z

                       

 

3) diftonzi: ae, oe, au, ei, eu, ui

                   - nastali su spajanjem dvaju vokala, a čine jedan slog

                   - izgovaraju se na različite načine (vidi “Izgovor”)

 

 

Izgovor

 

- postoje 2 vrste izgovora: klasični (stari, više se ne upotrebljava) i tradicionalni (njega obrađujemo)

 

Izgovor vokala

- na početku riječi ISPRED VOKALA, i se izgovara se kao j (npr. iaceo [jaceo] ; iudico [judiko]), a kad se nađe IZMEĐU VOKALA, izgovara se kao ij (peior – [peijor]); u ostalim slučajevima izgovara se kao i (industria)

- y se izgovara kao naše i (npr. pyramis; tyrannus).

 

Izgovor diftonga

 

- diftonzi ae i oe su jedini koji se izgovaraju na 2 načina: u klasičnom izgovoru “aj” i “oj”, a u tradicionalnom “e”

- ostali se diftonzi čitaju isto kako se i pišu

- nad diftonzima ae i oe može se naći tzv. dijereza (dvije točkice ili duljina nad drugim vokalom diftonga) - tada se diftong čita onako kako se i piše

dijereza rastavlja diftong na dva vokala, a time i na dva sloga (poëta ili poēta)

 

 

Izgovor konsonanata

 

- aspirirani ili haknuti konsonanti (“ph”, “th”, “rh” i “ch”) čitaju se [p], [t], [r], [h]

(npr.: philosophia [filozofija] ; thema [tema] ; rhetoricus [retorikus] ; machina [mahina])

- x se izgovara kao ks (pax ili rex)

- c se ispred vokala „a“, „o“ i „u“ izgovara kao k (npr. canis – pas; cogito – misliti; culpa - greška), a u ostalim slučajevima izgovara se kao c (npr. centrum - središte).

 

Izgovor - ostalo

- „qu“ se izgovara kao [kv] (npr. frequentia)

- „ngu“ se ispred vokala izgovara kao [ngv], (npr. lingua, distinguo), dok se u drugim slučajevima izgovara kao [ngu] (angulus)

- ISPRED VOKALA, „ti“ se izgovara kao [ci] (npr. natio); ako se ispred „ti“ nalaze glasovi „s“, „t“ ili „x“, čita se kako se i piše (npr. acusticus; textilis)

 

Naglasak

 

- slogovi se broje od kraja riječi

- kod dvosložnih riječi, naglasak se nalazi na pretposljednjem slogu, odnosno prvom (má-ter)
- kod trosložnih i višesložnih riječi vrijede 2 pravila:

                1. ako je slog DUG (vokal ima dugi naglasak), naglašen je pretposljednji slog (Romānus – Románus)

            2. ako je slog KRATAK (vokal nosi kratki naglasak), naglašen je treći slog od kraja riječi (medicus)

 

 

 

Slog je dug:

1. kad je u njemu dug vokal (npr. māter)
2. kad je u njemu diftong (npr. Caesar)
3. kad iza vokala stoje dva konsonanta (npr. sagitta) ili više njih (contra)

ALI, kad se enklitike -que, -ne, -ve spoje s nekom riječi, tada ta riječ ima naglasak na svom posljednjem slogu, (npr. populusque, terraque, temporaque).

 

 

Slog je kratak kad iza njegovog vokala stoji drugi vokal (vokal ispred vokala uvijek je kratak) (npr. natĭo)