Romantizam slovi kao jedan od stilski najkompleksnijih i najprotuslovnijih književnih pokreta i teorijsko-estetskih pravaca koji se javlja u doba velikih, prevratničkih društvenih i nacionalnih gibanja i promjena. Tijesno je vezan s pojmom slobode, bilo umjetničke bilo političke, a znači oslobođenje umjetničkog stvaranja od krutih formalističkih okova. U tom je razdoblju pojačano zanimanje za jezik i folklor, pravim kultom narodnog stvaralaštva, a potiče se proces narodnog buđenja i osvješćivanja, te izgradnje nacionalne svijesti i oblikovanja modernih nacija.
U Hrvatskoj se javlja u prvoj polovici 19.stoljeća potaknut političkim i kulturnim potrebama kao izraz društvenih i književnih težnji i prvim svojim razdobljem podudara se s razdobljem hrvatskog narodnog i književnog preporoda.
HRVATSKI NARODNI PREPOROD
Pokret koji se digao da ostvari težnje o političkom i kulturnom ujedinjenju na temelju nacionalnog jedinstva. Dogodilo se izbijanje nagomilane osjećajnosti i silna intelektualna energija s otvorenom težnjom da mijenja dotrajali oblik života što ukazuje na romantičarsko izvorište. Karakterizira ga ispreplitanje dvaju komponenti, kulturne i političke.
Gaj je unio pojam naroda koji se ne zasniva na staleškim kategorijama nego na jeziku, običajima i vjerovanju. Cilj je konstituiranje jedinstvene hrvatske kulture i demokratizacija politike. Često se naziva i ilirskim pokretom, u političkoj povijesti, i ilirizmom, u književnoj povijesti. U književnim okvirima pokret je trajao od 1836. – 1842. godine.
KORIJENI I PRETEČE
Preporod nije započeo odjednom niti preko noći. Pojava Gajevih Novina Horvatzkih i Danicze Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke (1835.) bio je prvi znamen preporodne stvarnosti. Draškovićeva Disertacija (1832.), Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.) i Vrhovčev Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije (1813.) su pretpreporodne i predromantične pojave s korijenima u dalekoj političkoj i književnoj povijesti
PODRIJETLO I SMISAO ILIRSKOG IMENA
Pavao Riter Vitezović (1652.-1713.) bio je prvi nosilac hrvatske nacionalne misli i prvi zagovornik sjedinjenja svih naših zemalja, te prvi koji imena ilirski, slovinski i hrvatski smatra sinonimima. Gaj je u svojoj studiji Tko su bili Iliri (1839.) izgradio koncepciju ilirstva kao vraćanje iskonu našeg etničkog bića.
TIJEK DOGAĐAJA I RAZVOJ PREPORODNE MISLI
Preporod je nastajao tijekom punih stotinu godina, a najtočnije datiranje je početak
30-ih godina 19. stoljeća da bi se 1835. godine objavio i nastupio kao već donekle organizirani i osmišljeni politički i kulturni pokret.
Vođa je bio Ljudevit Gaj, a ostali prvaci i graditelji našeg modernog preporodno-romantičnog književnog izraza su: Ivan Derkos, Pavao Štoos, Matija Smodek, Dragutin Rakavac, Josip Kundek, Vjekoslav Babukić, Dimitrija Demeter, Stanko Vraz, Ivan Kukuljević, Antun Mihanović, Mirko Bogović, Antun Nemčić...
Jezik je postao središnja tema općeg zanimanja, pitanje u kome se najintimnije zbližuju politika i kultura: jezik kao osnovica kulturnog napretka naroda i preduvijet političkog otpora i samoodržanja nacije pred tuđinskim (mađarskim) nasrtajima.
Osnovna vrijednost Gajeve Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja je ta što upozorava na temeljna pitanja što ih je valjalo razjasniti da bi se moglo doći do pravih rješenja. Gaj smatra da postoji jedan veliki slavenski jezik koji se dijeli na četiri glavna narječja, rusko, češko, poljsko i ilirsko (hrvatsko/srpsko). Također je pokrenuo pitanje pravopisne reforme i predlaže uvođenje dijakritičkih znakova po uzoru na čehe. Važno je reći da Gaj nije bio filolog, već vođa jednoga nacionalnog pokreta, jezik mu nije bio cilj nego samo sredstvo.
6. 11. 1831. godine Matija Smodek održao je predavanje o hrvatskom jeziku na Zagrebačkoj kraljevskoj akademiji na kajkavskom dijalektu. Romantičarsko svojstvo preporodne književnosti bilo je skrb za jezik.
Važnija djela: Preradović: Rodu o jeziku, Nemčić: Putositnice, Babukić: Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga, Mihanović: Reč domovini.
Zadatak preporoditelja bio je izbor jednog od triju hrvatskih narječja za zajednički književni jezik svih Hrvata.
Počinju izlaziti i novine, Novine Horvatzke 6.1. i Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka 10.1. 1835. godine. Pisane su kajkavskim dok Danicza usporedno tiska i štokavske priloge, a zadnji put su izašle 18.1. 1843. godine.
Dogodile su su i promjene imena Danicze u Ilirske narodne novine i Danica Ilirska.
1836. godine Gaj osniva Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske.
1838. godine Ilirska narodna čitaonica (Janko Drašković).
1842. godine Matica ilirska (1874. godine mijenja ime u Matica hrvatska).
1842. godine Vraz, Vukotinović i Rakovac pokreću prvi književni časopis Kolo.
Ilirsku misao također propovijeda i Kukuljevićeva drama Juran i Sofija izvedena 2.10. 1839. godine.
Brzom širenju ilirske ideje pridonijela je i magična moć Gajeve riječi. U početku su protivnici hrvatstva bili tolerantni prema ilirstvu, no kad su shvatili da ilirska ideja ne slabi otpornu svijest Hrvata, poduzeli su sve što su mogli da ga suzbiju. Tako su Mađari nasilno uveli mađarski jezik u urede i škole. Janko Drašković je 12.12.1839. godine podnio zahtjev u skupštini Zagrebačke županije da se Hrvatska odcijepi od Ugarske, te je zajedno sa Gajem osnovao Ilirsku stranku kako bi se suprotstavili Mađarima.
1843. godine stigla je Kraljevska zabrana ilirskog imena, pa su se Ilirske narodne novine od 21.1. zvale samo Narodne novine s prilogom Danica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska, a Ilirska narodna stranka postala je Narodna stranka.
1846. godine je Vjekoslav Babukić postao prvi profesor narodnog jezika na Kraljevskoj akademiji.
Kukuljevićev povijesni čin dogodio se 2.5.1843. godine kada je u Saboru održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku.
Gundulićev Osman bio je prvo beletrističko izdanje Matice ilirske i to iz dva razloga, zato što je ono vanjski znak unutarnjeg procesa u kome se ogleda kontinuitet hrvatske književnosti starijeg i novijeg vremena, te zbog kongenijalne Mažuranićeve dopune (XIV. i XV. pjevanje)
DOGAĐAJI TEKU DALJE
Ugarski sabor obnavlja zahtjev za uvođenjem mađarskog jezika u hrvatske urede. 3.siječnja 1845. kralj je dopustio upotrebu ilirskog imena samo u književnosti i jezikoslovlju. Ilirstvo je kao kulturni pojam koristilo tuđinu, dok je kao politički pojam bilo opasno jer je radilo na združenju svih hrvatskih i južnoslavenskih zemalja.
Osnovana je katedra za narodni jezik i književnost na kraljevskoj akademiji. Ublaženi su i cenzoralni propisi i izvršene personalne promjene. Prilikom restauracije zagrebačke županije, 28. i 29. srpnja, većinu je dobila mađaronska stranka. Došlo je do masovnog nezadovoljstva i teških krvoprolića u sukobu razjarenoga naroda i vojske na Markovu trgu. Ban Haller pobjegao je iz Zagreba skriven u vozu sijena. "Srpanjskim žrtvama" su Antun Nemčić i Mirko Bogović odali počast svojim stihovima.
5.listopada 1846. Vjekoslav Babukić je održao prvo javno predavnje kao profesor hrvatskog jezika u kraljevskoj akademiji. Zgrada je postala Narodni dom: središte okupljanja hrvatskih intelektualaca.
23. listopada 1847. Sabor uvodi služenje hrvatskim jezikom u politički život i zakonodavstvo. Pod predsjedanjem ideologa mađarskog nacionalnog pokreta Lajosa Kossutha, padaju izjave o mađarskom jeziku i narodnosti u Hrvatskoj.
23. ožujka 1848. novim hrvatskim banom imenovan je barun Josip Jelačić.
U hrvatskom narodnom preporodu sadržano je dvojstvo. To je istovremeno književni i politički pokret. 10. lipnja, Mađari su uspjeli u naumu da kralj skine Jelačića s banske časti, ali je kralj ipak 4. rujna obnovio njegovo imenovanje.
4. ožujka 1849. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji gazi sva ustavna prava Ugarske i Hrvatske te stvara centralističku "nerazdjeljivu i nerazrušivu ustavnu nasljednu monarhiju austrijsku. Hrvatska vlada odbija proglasiti novi ustav. Donedavne pokušaje mađarizacije zamjenjuje sada nasilna, oružništvom nametana germanizacija. Od 1845. njemački jezik postaje službenim jezikom u Hrvatskoj. Škole se germaniziraju, ali đaci se svim srcem opiru novome duhu, o čemu je također pisao Šenoa. Sloboda tiska svedena je na minimum. Gajeve "Narodne novine" otkupljuje bečka vlada i pretvara ih u svij službeni organ u Hrvatskoj.
Manifestacijsko razdoblje Hrvatskoga narodnog preporoda time je završeno, ali preporodna misao nije iščezla, preporodni duh je ostao u ljudima, poticao je idalje njihov rad. Književnost nije više jedini čuvar preporodnih tekovina, znanost je imala preporod očuvati i pronijeti kroz prvu veliku kušnju.
Šenoa spominje kako su se zagrebački gimnazijalci odupirali germanizaciji. Matica ilirska je pokrenula časopis "Neven" pod uredništvom Mirka Bogovića. Zbog pjesme Domorodna utjeha Ivana Filipovića, objavljene u 38. broju prvoga godišta, Filipović kao autor i Bogović kao urednik, dospjet će u tamnicu. Neko vrijeme, iako anonimno, uređuje ga Ante Starčević.
Preradoviću je, poslije Novih pjesama(1851.) , bilo zabranjeno pisati. Ponovno se pojavljuje kao pjesnik tek nakon Bachova pada, ali se javljaju drugi: Ante Starčević, Luka Botić, Veber, Janko Jurković... Osobito je plodan Mirko Bogović.
5. ožujka 1860. Strossmayer je održao govor u bečkom Državnom vijeću, na kojem zahtijeva da se u Hrvatskoj vrati hrvatski jezik u sve urede i škole, te da se Dalmacija sjedini s "banovinom".
Bachov apsolutizam traje do 10.listopada 1860. 24. studenoga, glumac Vilim Lesić najavljuje s pozornice da će se odsad u zagrebačkom teatru igrati samo na hrvatskom jeziku. Utemeljenjem hrvatskog narodnog kazališta preporodni pokret ispunio je poslijednji svoj veliki kulturno-prosvjetni cilj!
HRVATSKI KNJIŽEVNI ROMANTIZAM
Romantizam u hrvatskoj književnosti nije se oblikovao u stilski čistu pojavu. Nastaje hibridni oblik romantične književnosti koja je ispunjena ne samo osobnim nego i općim idealima i služi borbi za očuvanje vlastitenacionalne samosvojnosti. Svi naši književni povjesničari izbjegavali su pojam romantizma jer je naša književnost ovoga razdoblja u mnogo čemu sasvim različita od onoga što podrazumijeva romantizam u europskim književnostima. Hrvatska književnost u to je doba bila povezana sa sudbinom vlastitog naroda. Ona je spoj romantizma u Europi i naše tadašnjedruštvene i političke stvarnosti.
BITNE ZNAČAJKE
Najbitnije značajke su utilitarnost i didaktika, polet, rodoljublje, optimizam i vedrina. Bavljenje književnošću je u to vrijeme jedan od rodoljubnih poslova, bez ikakva koristoljublja u materijalnom ili moralnom smislu. Željelo se samo djelovati na puk.
U europskoj književnosti romantizam se javlja kao negacija klasicizma. U hrvatskoj književnosti nije bilo klasicizma, pa nije moglo doći ni do pobune, iako je škola bila u neku ruku klasicistička, pa je otpor ipak mogao postojati.
Što se tiče obuzetošću Istokom, zanesenošću misterijem i egzotikom istočnjačkih ljudi, života, ideja u europskom romantizmu, u našoj književnosti javlja se Istok, ali oduševljenja za nj nije bilo. Taj čarobni i tajanstveni Istok za mnoge od nas je bio vrlo opipljiv i brutalan. Mi smo ga tada osjećali još kao tursku silu.
Europski romantičari njeguju kult individualizma (melankoliju, zasićenost i pesimizam), a u našoj književnosti prevladava osjećaj zajedništva koji jača samopouzdanje i budi vjeru u budućnost. U njoj nema svjetske boli, nema ironije, mistike. Bit će ih ipak ponešto u pripovjetkama Dimitrija Demetra, Mirka Bogovića i Dragojle Jarnevićeve, djelima koja nisu stekla veću popularnost.
Naš knijževni romantizam pokazuje brigu za jezik, njegovu afirmaciju, očuvanje i razvoj, za skupljanje narodnih pjesama i proučavanje vlastite povijesti. Naši su pisci svoj romantičarski zanos usmjerili najviše prema domoljublju, a manje na ljubav, za razliku od europskog romantizma.
I u našoj europskoj književnosti ovoga razdoblja prevladava najprije poezija, a u poeziji lirika: tek nešto kasnije pisci će se češće baviti i novelistikom. U prvoj, preporodnoj fazi našega književnog romantizma pišu se najviše lirske pjesme. Pjevanje kao da je bila jedna od velikih i nezaobilaznih patriotskih dužnosti hrvatskog intelektualca.
LIRIZAM ILIRIZMA
Najveći dio patriotskih pjesama napisanih u to vrijeme ide u red tzv. budnica i davorija. Te pjesme su jednostavne i živahne, osvajaju odlučnošću i zanosom, ritmički su jednostavne i živahne, osvajaju odlučnošću i zanosom, ritmički su dosta tečne i lako se pamte: mnoge su zato bile i uglazbljene, pa su tako ušle u najšire narodne slojeve. Pjevamo ih često, još i danas.
Iz duha i raspoloženja tih stihova proizašla je i Horvatska domovina Antuna Mihanovića, objelodanjena 1835. u 10. broju "Danice", pjesma koja nije budnica kao što nije ni politička fraza. Ta je pjesma u Zagrebu 1891. s Runjaninovom glazbom postala priznatom hrvatskom nacionalnom himnom.
Lirika je bila ključna književna vrsta ne samo zbog masovnosti i popularosti nego i zato što se u njoj nalaze sve ideje koje su vladale ovim vremenom (sloga, jedinstvo, samosvijest, vjera u sebe, nada u budućnost, ponos slavnom prošlošću). Dakako, dolazilo je i do pretjerivanja (npr. Kukuljević koji prigovara i čestoj idealizaciji hrvatske povijesti. Iz te kritičnosti nastat će prvi poticaji za satirične pjesme i epigrame.
Ima jedna oznaka ove poezije koja je za nju karakteristična osobito u godini 1848. Antun Barac ju je izvrsno uočio: to je duboko etički temelj, humana podloga na kojoj je izgrađena preporodna ideja.
Nacionalizam ilirizma je bio zasnovan i na uvjerenju, da svaki narod ima pravo na slobodan život: tražeći pravo slobode za sebe, ne smije ga poricati drugima. Iz tog shvaćanja nacionalizma, potječu i završne kitice Vrazovih Đulabija. U Preradovićevoj domoljubnoj poeziji nalaze se etički sastavni dijelovi ilirizma. Započevši s Gajevom budnicom Horvatov sloga i zjedinjenje, domoljubna je lirika ilirizma završila s Preradovićevom filozofijskom poezijom.
Ta je lirika vjerno pratila preporodni zanos sve do Kukuljevićeve pjesme Momu domu i rodu, koja je tužaljka nad događajima 1848. i 1849. Ta lirika je istovremeno nastojala zahvatiti i druge aspekte života. Vraz je u Đulabijama(1840.) stvorio uzorak hrvatske romantične ljubavne poezije, iako je i u njoj ljubav vezivana domoljubljem. Poslije Vraza pisat će je mnogi hrvatski pjesnici, ali će tek Preradović ostvariti nove zvukove i nove nijanse.
U hrvatsku preporodnu poeziju ući će filozofski i religijski motivi, a od pjesničkih oblika javit će se sonet, gazela, balada i romansa.
PJESNIŠTVO U ZAGRLJAJU GLAZBE
Nikada pjesništvo nije bilo popularnije širim krugovima Hrvata, kao u ovom dinamičnom i burnom razdoblju. Bila je to zasluga samih pjesnika, ali ništa manje hrvatskih skladatelja koji su uglazbili velik broj romantično-preporodnih pjesama. Te pjesme pjevali su svi, od starog do mladog, od grofova do domaćica i obrtnika. Ferdo Livadić skladao je Gajevu pjesmu Još Horvatska ni propala u siječnju 1833. To je jedna od najznakovitijih pjesama ovoga vremena.
Tom zanosu preporodne pjesme nije odolio ni slikar Vjekoslav Karas, niti krajiški časnik Josip Runjanin koji je skladao Mihanovićevu Hrvatsku domovinu.
Nastaju i prve hrvatske opere, Ljubav i zloba i za njom Porin. Skladao ih je Vatroslav Lisinski. Ovo razdoblje zaključuje opera Nikola Šubić Zrinjski, glazbena tragedija u 3 čina(8 slika), koju je skladao Ivan pl. Zajc po libretu što ga je napisao Hugo Badalić. Ivan pl. Zajc bio je u ovo doba prvi, ako ne i jedini obrazovni i profesionalni hrvatski skladatelj, što njegovu djelu daje posebno značenje.
OSTALI RODOVI I VRSTE
Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića i Demetrovo Grobničko polje su najopsežnija i umjetnički najreprezentativnija djela hrvatskoga knijževnog romantizma preporodnog razboblja.
Vukotinović i Rakovac pišu prve dramske tekstove početkom tridesetih godina, kad je u Zagrebu još djelovalo njemačko kazalište.
U prvoj polovini XIX. stoljeća u europskim književnostima doživjeli su roman i novela puni procvat.
Kao književni žanr zastupljena je i pripovijetka koja nijesamo dokaz našeg tadašnjeg književnog zaostajanja za europskom prozom, nego i autentični dokument naše tadašnje opće zaostalosti.
U ovom razdoblju nastao je i prvi hrvatski roman, Nemčićen Udes ljudski, ali je to djelo nažalost nedovršeno.
I hrvatska kritika i hrvatski feljton nastali su još u prvom razdoblju hrvatskog književnog romantizma.
Procvao je i putopis ( Pogled u Bosnu, Putositnice).
PISCI I NJIHOV "UNUTARNJI LABORATORIJ"
Preporodna književnost može se nazvati prvom fazom našeg književnog romantizma, pa pisci, čak i oni najbolji, sve podređuju ciljevima zajedništva i rodoljublja, pa čak i svoj intelekt i talent. Često se mislilo da naši preporodni pisci nisu znali pisati i misliti na visokoj intelektualnoj razini što nije istina budući da su svi bili visoko obrazovani ljudi sa završenim studijima i doktoratima. Ali, čitateljstvo kojem su se obraćali bilo je stvarno, a ne imaginarno što znači na nižoj razini obrazovanosti pa su svoja djela prilagodili upravo njima.
Druga činjenica koja govori protiv pismenosti tadašnjih pisaca je ta da su mnogi imali problema s poznavanjem štokavskog idioma jer su bili s kajkavskog područja, a nesebično su se odrekli kajkavštine za dobrobit nacionalnog ujedinjenja svih hrvatskih pokrajina pod jednim idiomom, štokavskim, i to je bio vrlo hrabar i neophodan potez. To nas dovodi do zaključka da su naši pisci toga vremena bili veliki talenti, da su i te kako znali što je umjetnička književnost ali i da su znali kako je moraju privremeno podrediti "primijenjenoj" književnosti.
Naši preporodni pisci romantičari svoj rad nisu shvaćali diletanski, već su imali vrlo rigorozne pojmove o složenosti i dostojanstvu kreativnog čina. Njihova razmišljanja o tome naveliko su se podudarala s bitnim točkama tadašnjih europskih shvaćanja i na razini znamenitih suvremenika.
No, uz sve zajedničke točke romantičarskog pokreta postoje i bitne razlike. Tako nasuprot težnji za stvaranjem univerzalne književnosti iza koje stoje europski romantičari, naši se zalažu za autohtonost naše poezije s ciljem da literarni nacionalni duh postane toliko jak da bi bio u stanju uzdizati svijest naroda, a stil toliko dostupan, da bi mogao podizati njegov kulturni i naobrazbeni stupanj. Istina je da su ti drastični potezi i opredjeljenja u nastojanju učvršćenje jezika doveli do zatvaranja naše književnosti u samu sebe, pa je tako književnost hrvatskog književnog romantizma, posebice u razdoblju narodnog preporoda, sama sebi često uskratila mnoge prednosti otvorene i nesputane komunikacije.
ane komunikacije.
Hrvatski književni romantizam
STUDENTICE:
Maja Odrčić
Vesna Pudrlja
Kristina Dilica
Dubravko Jelčić: Hrvatski književni romantizam
Romantizam slovi kao jedan od stilski najkompleksnijih i najprotuslovnijih književnih pokreta i teorijsko-estetskih pravaca koji se javlja u doba velikih, prevratničkih društvenih i nacionalnih gibanja i promjena. Tijesno je vezan s pojmom slobode, bilo umjetničke bilo političke, a znači oslobođenje umjetničkog stvaranja od krutih formalističkih okova. U tom je razdoblju pojačano zanimanje za jezik i folklor, pravim kultom narodnog stvaralaštva, a potiče se proces narodnog buđenja i osvješćivanja, te izgradnje nacionalne svijesti i oblikovanja modernih nacija.
U Hrvatskoj se javlja u prvoj polovici 19.stoljeća potaknut političkim i kulturnim potrebama kao izraz društvenih i književnih težnji i prvim svojim razdobljem podudara se s razdobljem hrvatskog narodnog i književnog preporoda.
HRVATSKI NARODNI PREPOROD
Pokret koji se digao da ostvari težnje o političkom i kulturnom ujedinjenju na temelju nacionalnog jedinstva. Dogodilo se izbijanje nagomilane osjećajnosti i silna intelektualna energija s otvorenom težnjom da mijenja dotrajali oblik života što ukazuje na romantičarsko izvorište. Karakterizira ga ispreplitanje dvaju komponenti, kulturne i političke.
Gaj je unio pojam naroda koji se ne zasniva na staleškim kategorijama nego na jeziku, običajima i vjerovanju. Cilj je konstituiranje jedinstvene hrvatske kulture i demokratizacija politike. Često se naziva i ilirskim pokretom, u političkoj povijesti, i ilirizmom, u književnoj povijesti. U književnim okvirima pokret je trajao od 1836. – 1842. godine.
KORIJENI I PRETEČE
Preporod nije započeo odjednom niti preko noći. Pojava Gajevih Novina Horvatzkih i Danicze Horvatzke, Slavonzke y Dalmatinzke (1835.) bio je prvi znamen preporodne stvarnosti. Draškovićeva Disertacija (1832.), Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.) i Vrhovčev Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije (1813.) su pretpreporodne i predromantične pojave s korijenima u dalekoj političkoj i književnoj povijesti
PODRIJETLO I SMISAO ILIRSKOG IMENA
Pavao Riter Vitezović (1652.-1713.) bio je prvi nosilac hrvatske nacionalne misli i prvi zagovornik sjedinjenja svih naših zemalja, te prvi koji imena ilirski, slovinski i hrvatski smatra sinonimima. Gaj je u svojoj studiji Tko su bili Iliri (1839.) izgradio koncepciju ilirstva kao vraćanje iskonu našeg etničkog bića.
TIJEK DOGAĐAJA I RAZVOJ PREPORODNE MISLI
Preporod je nastajao tijekom punih stotinu godina, a najtočnije datiranje je početak
30-ih godina 19. stoljeća da bi se 1835. godine objavio i nastupio kao već donekle organizirani i osmišljeni politički i kulturni pokret.
Vođa je bio Ljudevit Gaj, a ostali prvaci i graditelji našeg modernog preporodno-romantičnog književnog izraza su: Ivan Derkos, Pavao Štoos, Matija Smodek, Dragutin Rakavac, Josip Kundek, Vjekoslav Babukić, Dimitrija Demeter, Stanko Vraz, Ivan Kukuljević, Antun Mihanović, Mirko Bogović, Antun Nemčić...
Jezik je postao središnja tema općeg zanimanja, pitanje u kome se najintimnije zbližuju politika i kultura: jezik kao osnovica kulturnog napretka naroda i preduvijet političkog otpora i samoodržanja nacije pred tuđinskim (mađarskim) nasrtajima.
Osnovna vrijednost Gajeve Kratke osnove horvatsko-slavenskoga pravopisanja je ta što upozorava na temeljna pitanja što ih je valjalo razjasniti da bi se moglo doći do pravih rješenja. Gaj smatra da postoji jedan veliki slavenski jezik koji se dijeli na četiri glavna narječja, rusko, češko, poljsko i ilirsko (hrvatsko/srpsko). Također je pokrenuo pitanje pravopisne reforme i predlaže uvođenje dijakritičkih znakova po uzoru na čehe. Važno je reći da Gaj nije bio filolog, već vođa jednoga nacionalnog pokreta, jezik mu nije bio cilj nego samo sredstvo.
6. 11. 1831. godine Matija Smodek održao je predavanje o hrvatskom jeziku na Zagrebačkoj kraljevskoj akademiji na kajkavskom dijalektu. Romantičarsko svojstvo preporodne književnosti bilo je skrb za jezik.
Važnija djela: Preradović: Rodu o jeziku, Nemčić: Putositnice, Babukić: Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga, Mihanović: Reč domovini.
Zadatak preporoditelja bio je izbor jednog od triju hrvatskih narječja za zajednički književni jezik svih Hrvata.
Počinju izlaziti i novine, Novine Horvatzke 6.1. i Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka 10.1. 1835. godine. Pisane su kajkavskim dok Danicza usporedno tiska i štokavske priloge, a zadnji put su izašle 18.1. 1843. godine.
Dogodile su su i promjene imena Danicze u Ilirske narodne novine i Danica Ilirska.
1836. godine Gaj osniva Društvo prijatelja narodne izobraženosti ilirske.
1838. godine Ilirska narodna čitaonica (Janko Drašković).
1842. godine Matica ilirska (1874. godine mijenja ime u Matica hrvatska).
1842. godine Vraz, Vukotinović i Rakovac pokreću prvi književni časopis Kolo.
Ilirsku misao također propovijeda i Kukuljevićeva drama Juran i Sofija izvedena 2.10. 1839. godine.
Brzom širenju ilirske ideje pridonijela je i magična moć Gajeve riječi. U početku su protivnici hrvatstva bili tolerantni prema ilirstvu, no kad su shvatili da ilirska ideja ne slabi otpornu svijest Hrvata, poduzeli su sve što su mogli da ga suzbiju. Tako su Mađari nasilno uveli mađarski jezik u urede i škole. Janko Drašković je 12.12.1839. godine podnio zahtjev u skupštini Zagrebačke županije da se Hrvatska odcijepi od Ugarske, te je zajedno sa Gajem osnovao Ilirsku stranku kako bi se suprotstavili Mađarima.
1843. godine stigla je Kraljevska zabrana ilirskog imena, pa su se Ilirske narodne novine od 21.1. zvale samo Narodne novine s prilogom Danica Hrvatska, Slavonska i Dalmatinska, a Ilirska narodna stranka postala je Narodna stranka.
1846. godine je Vjekoslav Babukić postao prvi profesor narodnog jezika na Kraljevskoj akademiji.
Kukuljevićev povijesni čin dogodio se 2.5.1843. godine kada je u Saboru održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku.
Gundulićev Osman bio je prvo beletrističko izdanje Matice ilirske i to iz dva razloga, zato što je ono vanjski znak unutarnjeg procesa u kome se ogleda kontinuitet hrvatske književnosti starijeg i novijeg vremena, te zbog kongenijalne Mažuranićeve dopune (XIV. i XV. pjevanje)
DOGAĐAJI TEKU DALJE
Ugarski sabor obnavlja zahtjev za uvođenjem mađarskog jezika u hrvatske urede. 3.siječnja 1845. kralj je dopustio upotrebu ilirskog imena samo u književnosti i jezikoslovlju. Ilirstvo je kao kulturni pojam koristilo tuđinu, dok je kao politički pojam bilo opasno jer je radilo na združenju svih hrvatskih i južnoslavenskih zemalja.
Osnovana je katedra za narodni jezik i književnost na kraljevskoj akademiji. Ublaženi su i cenzoralni propisi i izvršene personalne promjene. Prilikom restauracije zagrebačke županije, 28. i 29. srpnja, većinu je dobila mađaronska stranka. Došlo je do masovnog nezadovoljstva i teških krvoprolića u sukobu razjarenoga naroda i vojske na Markovu trgu. Ban Haller pobjegao je iz Zagreba skriven u vozu sijena. "Srpanjskim žrtvama" su Antun Nemčić i Mirko Bogović odali počast svojim stihovima.
5.listopada 1846. Vjekoslav Babukić je održao prvo javno predavnje kao profesor hrvatskog jezika u kraljevskoj akademiji. Zgrada je postala Narodni dom: središte okupljanja hrvatskih intelektualaca.
23. listopada 1847. Sabor uvodi služenje hrvatskim jezikom u politički život i zakonodavstvo. Pod predsjedanjem ideologa mađarskog nacionalnog pokreta Lajosa Kossutha, padaju izjave o mađarskom jeziku i narodnosti u Hrvatskoj.
23. ožujka 1848. novim hrvatskim banom imenovan je barun Josip Jelačić.
U hrvatskom narodnom preporodu sadržano je dvojstvo. To je istovremeno književni i politički pokret. 10. lipnja, Mađari su uspjeli u naumu da kralj skine Jelačića s banske časti, ali je kralj ipak 4. rujna obnovio njegovo imenovanje.
4. ožujka 1849. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav koji gazi sva ustavna prava Ugarske i Hrvatske te stvara centralističku "nerazdjeljivu i nerazrušivu ustavnu nasljednu monarhiju austrijsku. Hrvatska vlada odbija proglasiti novi ustav. Donedavne pokušaje mađarizacije zamjenjuje sada nasilna, oružništvom nametana germanizacija. Od 1845. njemački jezik postaje službenim jezikom u Hrvatskoj. Škole se germaniziraju, ali đaci se svim srcem opiru novome duhu, o čemu je također pisao Šenoa. Sloboda tiska svedena je na minimum. Gajeve "Narodne novine" otkupljuje bečka vlada i pretvara ih u svij službeni organ u Hrvatskoj.
Manifestacijsko razdoblje Hrvatskoga narodnog preporoda time je završeno, ali preporodna misao nije iščezla, preporodni duh je ostao u ljudima, poticao je idalje njihov rad. Književnost nije više jedini čuvar preporodnih tekovina, znanost je imala preporod očuvati i pronijeti kroz prvu veliku kušnju.
Šenoa spominje kako su se zagrebački gimnazijalci odupirali germanizaciji. Matica ilirska je pokrenula časopis "Neven" pod uredništvom Mirka Bogovića. Zbog pjesme Domorodna utjeha Ivana Filipovića, objavljene u 38. broju prvoga godišta, Filipović kao autor i Bogović kao urednik, dospjet će u tamnicu. Neko vrijeme, iako anonimno, uređuje ga Ante Starčević.
Preradoviću je, poslije Novih pjesama(1851.) , bilo zabranjeno pisati. Ponovno se pojavljuje kao pjesnik tek nakon Bachova pada, ali se javljaju drugi: Ante Starčević, Luka Botić, Veber, Janko Jurković... Osobito je plodan Mirko Bogović.
5. ožujka 1860. Strossmayer je održao govor u bečkom Državnom vijeću, na kojem zahtijeva da se u Hrvatskoj vrati hrvatski jezik u sve urede i škole, te da se Dalmacija sjedini s "banovinom".
Bachov apsolutizam traje do 10.listopada 1860. 24. studenoga, glumac Vilim Lesić najavljuje s pozornice da će se odsad u zagrebačkom teatru igrati samo na hrvatskom jeziku. Utemeljenjem hrvatskog narodnog kazališta preporodni pokret ispunio je poslijednji svoj veliki kulturno-prosvjetni cilj!
HRVATSKI KNJIŽEVNI ROMANTIZAM
Romantizam u hrvatskoj književnosti nije se oblikovao u stilski čistu pojavu. Nastaje hibridni oblik romantične književnosti koja je ispunjena ne samo osobnim nego i općim idealima i služi borbi za očuvanje vlastitenacionalne samosvojnosti. Svi naši književni povjesničari izbjegavali su pojam romantizma jer je naša književnost ovoga razdoblja u mnogo čemu sasvim različita od onoga što podrazumijeva romantizam u europskim književnostima. Hrvatska književnost u to je doba bila povezana sa sudbinom vlastitog naroda. Ona je spoj romantizma u Europi i naše tadašnjedruštvene i političke stvarnosti.
BITNE ZNAČAJKE
Najbitnije značajke su utilitarnost i didaktika, polet, rodoljublje, optimizam i vedrina. Bavljenje književnošću je u to vrijeme jedan od rodoljubnih poslova, bez ikakva koristoljublja u materijalnom ili moralnom smislu. Željelo se samo djelovati na puk.
U europskoj književnosti romantizam se javlja kao negacija klasicizma. U hrvatskoj književnosti nije bilo klasicizma, pa nije moglo doći ni do pobune, iako je škola bila u neku ruku klasicistička, pa je otpor ipak mogao postojati.
Što se tiče obuzetošću Istokom, zanesenošću misterijem i egzotikom istočnjačkih ljudi, života, ideja u europskom romantizmu, u našoj književnosti javlja se Istok, ali oduševljenja za nj nije bilo. Taj čarobni i tajanstveni Istok za mnoge od nas je bio vrlo opipljiv i brutalan. Mi smo ga tada osjećali još kao tursku silu.
Europski romantičari njeguju kult individualizma (melankoliju, zasićenost i pesimizam), a u našoj književnosti prevladava osjećaj zajedništva koji jača samopouzdanje i budi vjeru u budućnost. U njoj nema svjetske boli, nema ironije, mistike. Bit će ih ipak ponešto u pripovjetkama Dimitrija Demetra, Mirka Bogovića i Dragojle Jarnevićeve, djelima koja nisu stekla veću popularnost.
Naš knijževni romantizam pokazuje brigu za jezik, njegovu afirmaciju, očuvanje i razvoj, za skupljanje narodnih pjesama i proučavanje vlastite povijesti. Naši su pisci svoj romantičarski zanos usmjerili najviše prema domoljublju, a manje na ljubav, za razliku od europskog romantizma.
I u našoj europskoj književnosti ovoga razdoblja prevladava najprije poezija, a u poeziji lirika: tek nešto kasnije pisci će se češće baviti i novelistikom. U prvoj, preporodnoj fazi našega književnog romantizma pišu se najviše lirske pjesme. Pjevanje kao da je bila jedna od velikih i nezaobilaznih patriotskih dužnosti hrvatskog intelektualca.
LIRIZAM ILIRIZMA
Najveći dio patriotskih pjesama napisanih u to vrijeme ide u red tzv. budnica i davorija. Te pjesme su jednostavne i živahne, osvajaju odlučnošću i zanosom, ritmički su jednostavne i živahne, osvajaju odlučnošću i zanosom, ritmički su dosta tečne i lako se pamte: mnoge su zato bile i uglazbljene, pa su tako ušle u najšire narodne slojeve. Pjevamo ih često, još i danas.
Iz duha i raspoloženja tih stihova proizašla je i Horvatska domovina Antuna Mihanovića, objelodanjena 1835. u 10. broju "Danice", pjesma koja nije budnica kao što nije ni politička fraza. Ta je pjesma u Zagrebu 1891. s Runjaninovom glazbom postala priznatom hrvatskom nacionalnom himnom.
Lirika je bila ključna književna vrsta ne samo zbog masovnosti i popularosti nego i zato što se u njoj nalaze sve ideje koje su vladale ovim vremenom (sloga, jedinstvo, samosvijest, vjera u sebe, nada u budućnost, ponos slavnom prošlošću). Dakako, dolazilo je i do pretjerivanja (npr. Kukuljević koji prigovara i čestoj idealizaciji hrvatske povijesti. Iz te kritičnosti nastat će prvi poticaji za satirične pjesme i epigrame.
Ima jedna oznaka ove poezije koja je za nju karakteristična osobito u godini 1848. Antun Barac ju je izvrsno uočio: to je duboko etički temelj, humana podloga na kojoj je izgrađena preporodna ideja.
Nacionalizam ilirizma je bio zasnovan i na uvjerenju, da svaki narod ima pravo na slobodan život: tražeći pravo slobode za sebe, ne smije ga poricati drugima. Iz tog shvaćanja nacionalizma, potječu i završne kitice Vrazovih Đulabija. U Preradovićevoj domoljubnoj poeziji nalaze se etički sastavni dijelovi ilirizma. Započevši s Gajevom budnicom Horvatov sloga i zjedinjenje, domoljubna je lirika ilirizma završila s Preradovićevom filozofijskom poezijom.
Ta je lirika vjerno pratila preporodni zanos sve do Kukuljevićeve pjesme Momu domu i rodu, koja je tužaljka nad događajima 1848. i 1849. Ta lirika je istovremeno nastojala zahvatiti i druge aspekte života. Vraz je u Đulabijama(1840.) stvorio uzorak hrvatske romantične ljubavne poezije, iako je i u njoj ljubav vezivana domoljubljem. Poslije Vraza pisat će je mnogi hrvatski pjesnici, ali će tek Preradović ostvariti nove zvukove i nove nijanse.
U hrvatsku preporodnu poeziju ući će filozofski i religijski motivi, a od pjesničkih oblika javit će se sonet, gazela, balada i romansa.
PJESNIŠTVO U ZAGRLJAJU GLAZBE
Nikada pjesništvo nije bilo popularnije širim krugovima Hrvata, kao u ovom dinamičnom i burnom razdoblju. Bila je to zasluga samih pjesnika, ali ništa manje hrvatskih skladatelja koji su uglazbili velik broj romantično-preporodnih pjesama. Te pjesme pjevali su svi, od starog do mladog, od grofova do domaćica i obrtnika. Ferdo Livadić skladao je Gajevu pjesmu Još Horvatska ni propala u siječnju 1833. To je jedna od najznakovitijih pjesama ovoga vremena.
Tom zanosu preporodne pjesme nije odolio ni slikar Vjekoslav Karas, niti krajiški časnik Josip Runjanin koji je skladao Mihanovićevu Hrvatsku domovinu.
Nastaju i prve hrvatske opere, Ljubav i zloba i za njom Porin. Skladao ih je Vatroslav Lisinski. Ovo razdoblje zaključuje opera Nikola Šubić Zrinjski, glazbena tragedija u 3 čina(8 slika), koju je skladao Ivan pl. Zajc po libretu što ga je napisao Hugo Badalić. Ivan pl. Zajc bio je u ovo doba prvi, ako ne i jedini obrazovni i profesionalni hrvatski skladatelj, što njegovu djelu daje posebno značenje.
OSTALI RODOVI I VRSTE
Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića i Demetrovo Grobničko polje su najopsežnija i umjetnički najreprezentativnija djela hrvatskoga knijževnog romantizma preporodnog razboblja.
Vukotinović i Rakovac pišu prve dramske tekstove početkom tridesetih godina, kad je u Zagrebu još djelovalo njemačko kazalište.
U prvoj polovini XIX. stoljeća u europskim književnostima doživjeli su roman i novela puni procvat.
Kao književni žanr zastupljena je i pripovijetka koja nijesamo dokaz našeg tadašnjeg književnog zaostajanja za europskom prozom, nego i autentični dokument naše tadašnje opće zaostalosti.
U ovom razdoblju nastao je i prvi hrvatski roman, Nemčićen Udes ljudski, ali je to djelo nažalost nedovršeno.
I hrvatska kritika i hrvatski feljton nastali su još u prvom razdoblju hrvatskog književnog romantizma.
Procvao je i putopis ( Pogled u Bosnu, Putositnice).
PISCI I NJIHOV "UNUTARNJI LABORATORIJ"
Preporodna književnost može se nazvati prvom fazom našeg književnog romantizma, pa pisci, čak i oni najbolji, sve podređuju ciljevima zajedništva i rodoljublja, pa čak i svoj intelekt i talent. Često se mislilo da naši preporodni pisci nisu znali pisati i misliti na visokoj intelektualnoj razini što nije istina budući da su svi bili visoko obrazovani ljudi sa završenim studijima i doktoratima. Ali, čitateljstvo kojem su se obraćali bilo je stvarno, a ne imaginarno što znači na nižoj razini obrazovanosti pa su svoja djela prilagodili upravo njima.
Druga činjenica koja govori protiv pismenosti tadašnjih pisaca je ta da su mnogi imali problema s poznavanjem štokavskog idioma jer su bili s kajkavskog područja, a nesebično su se odrekli kajkavštine za dobrobit nacionalnog ujedinjenja svih hrvatskih pokrajina pod jednim idiomom, štokavskim, i to je bio vrlo hrabar i neophodan potez. To nas dovodi do zaključka da su naši pisci toga vremena bili veliki talenti, da su i te kako znali što je umjetnička književnost ali i da su znali kako je moraju privremeno podrediti "primijenjenoj" književnosti.
Naši preporodni pisci romantičari svoj rad nisu shvaćali diletanski, već su imali vrlo rigorozne pojmove o složenosti i dostojanstvu kreativnog čina. Njihova razmišljanja o tome naveliko su se podudarala s bitnim točkama tadašnjih europskih shvaćanja i na razini znamenitih suvremenika.
No, uz sve zajedničke točke romantičarskog pokreta postoje i bitne razlike. Tako nasuprot težnji za stvaranjem univerzalne književnosti iza koje stoje europski romantičari, naši se zalažu za autohtonost naše poezije s ciljem da literarni nacionalni duh postane toliko jak da bi bio u stanju uzdizati svijest naroda, a stil toliko dostupan, da bi mogao podizati njegov kulturni i naobrazbeni stupanj. Istina je da su ti drastični potezi i opredjeljenja u nastojanju učvršćenje jezika doveli do zatvaranja naše književnosti u samu sebe, pa je tako književnost hrvatskog književnog romantizma, posebice u razdoblju narodnog preporoda, sama sebi često uskratila mnoge prednosti otvorene i nesputane komunikacije.
Ažurirano (Ponedjeljak, 30 Srpanj 2012 17:06)
Istaknite svoj oglas i povećajte posjećenost do 6 puta
Stranica Moje Instrukcije za vrijeme školske godine bilježi preko 100 000 posjeta mjesečno, stoga nemojte propustiti priliku i popunite svoje slobodne termine s nama.
Imate objavljen oglas, istaknite ga:
|
![]() |
Pišite lekcije i povećajte posjećenost svog oglasa
Pišite kratke lekcije i pomognite djeci u njihovoj potrazi za znanjem, a vaš oglas će biti prikazan u vrhu lekcije koju ste napisali. Na taj način možete i jednostavno dogovoriti instrukcije umjesto da vas traže preko tražilice u moru ostalih instruktora.