Posljednji Stipančići predstavljaju vrhunac književnog opusa Vjenceslava Novaka, ali istovremeno su i najreprezentativnije djelo hrvatskog realizma. Roman započinje prizorima koji bi se u kronologiji romana trebali dogoditi na kraju. Prvo i drugo poglavlje predstavljaju zapravo uvod u tragičan završetak priče. Roman ima uokvirenu kompoziciju i tek se u trećem poglavlju, kada se Valpurga prisjeća Danteova Pakla koji je slušala kao dijete, radnja asocijativno vraća unatrag. Sadržaj romana bogato je razveden mnoštvom epizoda te uočavamo njegovu slojevitost već na toj prvoj razini. Priča se bavi temom propadanja jedne stare patricijske obitelji pa roman možemo smatrati obiteljskim. On je istovremeno i društveni jer se bavi povijesnim i socijalnim okolnostima vremena koje takvo stanje uzrokuje. Roman ima političkih i regionalnih elemenata što je karakteristično za razdoblje realizma. Opisana je situacija u vrijeme preporoda nacionalne svijesti. Objektivan i nepristran Vjenceslav Novak jednu univerzalnu priču smješta je u uske regionalne okvire iz čega mnogo saznajemo o standardu i moralu tadašnjeg društva. Zanimljivo je primijetiti kako jezgru cijelog romana čini odnos između nekoliko povezanih likova koji dominiraju cijelim prostorom i integriraju različite epizode pa tako ovaj roman možemo nazvati i romanom lika, posebno uzevši u obzir njihovu jaku i dobro razrađenu psihološku pozadinu i motivaciju.

Ante Stipančić glavni je lik romana koji uvjetuje i određuje ponašanje ostalih. On je apsolutni autoritet u kući i ne podnosi ni najmanje suprotstavljanje u čemu prepoznajemo arhetip oca kao glavnog autoriteta kuće. Roman prati generacijsko kretanje obitelji Stipančić, s posebnim usmjerenjem na posljednja dva naraštaja, te čitatelj osim same priče dobiva uvid u uzrok i motivaciju ponašanja pojedinih likova. Tako Ante Stipančić, kao sin jedinac, taštinu i prezir prema građanskoj sredini nasljeđuje od svojih rođitelja, a svoje vlastite neostvarene ambicije pokušava kompenzirati preko sina Juraja. U pismima napisanim Juraju, dok je tek imao devet godina, očituje se njegova taština: „Mi smo pozvani da se dignemo više, nego obični ljudi, - to je našemu rodu u krvi od davnine, kao što i u maloj kakvoj sjemenki zametak ogromnog, uglednog i veličanstvenog stabla.“ Novak ga je opisao kao sebična i prevrtljiva čovjeka koji se ne trudi sakriti svoju mržnju te je, štoviše, želi probuditi i nastaviti u svom sinu: „Moja mržnja proti njima mora živjeti i poslije moje smrti, mora živjeti u tebi, momu sinu; hoću da je ovim spisom kao žlijebom izlijem iz svoga srca u tvoje.“ Bitne karakterne osobine glave obitelji najbolje se mogu uočiti kroz odnose s drugim likovima.

Valpurga Stipančić suhonjava je i sitna žena, stara oko 46 godina. Nježna i svjesna majka koja brine se o djeci i po ponašanju je sasvim suprotna mužu. Srednje visine, tamne kose, smeđih očiju s nježnim, brižnim pogledom i sramežljivim smiješkom. Tipičan je primjer onodobne žene beskrajno odane svome mužu unatoč tome što duboko u sebi zna da to ne zaslužuje. Njezina konstantna obespravljenost, poniznost i povjerenje naučili su je vjerovati kako je nesposobna dokučiti prave razloge takva ponašanja. Valpurga se, kao prava žena, opirala vlastitim instiktima i željama te se u potpunosti podvrgavala autoritetu muža u koji nije posumnjala ni kada je otkrila njegovo pravo lice. Kao tipična ondašnja žena, zatomila je sve nagone i osjećaje te svoj svijet otvorila mužu i djeci, tako da u romanu Novak i ne iznosi njezine intimne strahove, u potpunosti je prikazana kao žrtva koja svoju nesreću svjesno i mirno prihvaća kao sudbinu. Novak u jednom ulomku objašnjava položaj žene u tadašnjem društvu: „Domaći život u Stipančićevoj kući bio je uređen- što se ticalo prava i dužnosti muškaraca i ženskih na način orijentalaca: Valpurga i Lucija osjećale su se napram Veronici i drugoj mladoj služavki u toliko odličnijem položaju , što su sa Stipančićem i s Jurjem sjedile kod istog stola. Bilo je to po duhu onoga doba, a lako će biti da je na takovu podređenost žene djelovao i doticaj naših ljudi s Turcima kroz duga vremena. Ta je podređenost žene dobila izrazitije lice u Stipančićevoj kući kroz druge prilike: velika razlika Ante Stipančića i Valpurge po dobi, njegov osebujni temperament, a pogotovo umišljena njegova naobrazba naprama ženi...“

Najveće su žrtve Stipančićeva egoizma njegova djeca, Lucija i Juraj, koji su isto tako pasivne žrtve kao i njihova majka, no samo jer se ne mogu valjano suprotstaviti.

Lucija ima fizički izgled tipičan za femme fragile- tip bjelopute, krhke i boležljive djevojke čija su bolest i smrt estetizirani u romanu, a sve se povezuje s dekadentnim kultom ljepote koji uzvisuje bolest nad zdravim stanjem pa je tako česta usporedba umirućih ljudi s umjetničkim djelom: „Još nikada nije vidio takvog lica u živa čovjeka. Bio je to kao umjetnički izdjelan ideal mlade ženske glave od najbjeljeg mramora kojemu je umjetnik udahom svoje duše dao izraz života. Tamna kosa padala je s bijelog uzglavlja i bogato se rasula preko svilenog pokrivača na kojem su mrtvo počivale bijele i malene Lucijine ruke. Sjena poluotvorenih očiju i mali otvor sitnih usta dao se jednako pomišljati kao čas gdje se duh oprašta s krasnim svojim tjelesnim oblikom – i kao otajanstveni momenat gdje natprirodna sila ulijeva u savršeno a mrtvo djelo umjetnika duh života.“

Ona je mlada i lijepa djevojka kojoj je uskraćeno sve što predstavlja životnu slobodu, pa čak i očeva ljubav i pažnja. Čitajući romane uživljava se u uloge za koje je potajno svjesna da ih neće proživjeti, a majka joj u skučenoj, mračnoj i turobnoj sobici pruža iluziju života te ide i korak dalje te šalje lažna ljubavna pisma kako bi joj dala motiva i nadu u bolja vremena koja neprestano najavljuje. Lucija ne shvaća pretjeranost majčine brige, ali joj udovoljava iz ljubavi. Ona se itekako bori protiv zadanih normi, njezini su unutarnji intimni razdori jači od fizičke boli i oni su pravi uzrok njezina tragičnog završetka. Lucija iskače iz okvira zadanih tipova likova upravo zato što postoji visok stupanj idealizacije lika; ona se suprotstavlja autoritetu, misli svojom glavom te se tiho buni protiv nepravde u odnosu oca prema njoj i Jurju. Premda se prepustila životu takvom kakav jest , bila je itekako bolno svjesna da ništa ne bi trebalo biti tako kako jest te je žudila za životom kakve su imale njezine vršnjakinje. Čini se da slijepo vjeruje majci koja je vara i hini da joj Alfred šalje pisma, no ni u toj situaciji nije posve pasivna, sumnja u istinitost svega toga i ispituje majku da bi na kraju i doznala istinu.

Željna je života, a ocem nikada nije uspostavila skladan odnos. Ono što je razlikuje od svih ostalih likova njezina je osobna drama prepuna napetosti i upravo je taj karakter drame izdvaja od ostalih likova. Valpurgina drama zapravo je neostvarena jer se u potpunosti doživljava tek iz današnje perspektive, i to perspektive čitatelja koji može kritički promotriti motive i okolnosti. Valpurga je potpuno nemoćan i pasivan lik koji svoju nesreću prima kao sudbinu od koje je nemoguće pobjeći. Svaki je pak Lucijin pokušaj približavanja ocu propao zbog njihovog potpunog nerazumijevanja i čvrstih karaktera koji su ostali dosljedni sebi.

Jurja Stipančića otac je obožavao i smatrao svojim nasljednikom: „Obožavanje, što ga je Ante Stipančić pokazivao naspram svom sinu, otkako je u njem otkrio potpuno naslijeđene svoje duhovne sposobnosti...“ Osvojio je oca onoga dana kada je počeo učiti čitati. Majčinu i sestrinu ljubav nije osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao te je zato razumljiv njegov odlazak i hladnoća koju je osjećao prema majci. Stipančić je, može se reći bio svoja vlastita žrtva; zbog sina je potrošio sav svoj imutak te doveo ženu i kćer do siromaštva, a zbog sina se i puno puta ponizio e pogazio zadanu riječ. Iz njegovih pisama sinu saznajemo o osjećaju krivnje i kajanja koje se javilo zbog sinova neuspjeha, a sam Juraj tu je krivnju budio pišući ocu o tome kako je postao konobar jer mu ovaj nije udovoljio novčanim zahtjevima. Bio je neobično nadaren i mogao je ostvariti većinu očevih nadanja, no klicu njegova neuspjeha možda treba prepoznati u tome što je još kao dječak slušao neumjerene očeve pohvale što je ojačalo njegovu samosvijest i oslabilo motivaciju, ali i odgovornost prema uspjehu. O Jurju Stipančiću i njegovoj osobnosti znamo premalo, no ne može se njegov neuspjeh objašnjavati samo sociološki, jer su ljudi individualci koji posjeduju individualnu psihološku motivaciju koja je često presudnija od one društvene. O razlogu njegova neuspjeha možemo samo nagađati, no ne izostaje mogućnost da je razlog njegova promašena života njegova realna intelektualna (ne)sposobnost koju je Stipančić kao otac previdjeo ili je on vjerojatnije jedan od onih „suvišnih ljudi“ koji, unatoč svojoj nadarenosti, nije osjećao nikakav poziv.

Iz svega možemo zaključiti kako tragediju obitelji Stipančić treba tražiti prvenstveno među njihovim zamršenim odnosima (koji su rezultat povijesnih okolnosti). Posebno je naglašena uzročno-posljedična veza među likovima i vanjskim događajima koje određeno ponašanje motiviraju, što na neki način likove oslobađa izravne odgovornosti za njihove postupke jer ih opravdava faktorima na koje ne može utjecati pojedinac kojemu je društvena uloga dodijeljena.



gost kaže:

	stipancici Knjiga je najvece smece na svijete,kolko moras bit glup ds to napises
	prijavi glasaj protiv glasaj za

30.01.2015
Glasovi: +17

..., Lowly rated comment [Prikaži]

Naslov

Komentar

manje | veće

Dodaj kometar