Marin Držić


                Prije pet stotina godina, 1508. U Dubrovniku, rođen je Marin Držić, najveći hrvatski komediograf, nazivan još i „kraljem smijeha“.

 

U Držićevo doba predstave su se izvodile samo u određeno doba godine (pirovi, poklade), a i tada je trebalo dobiti dopuštenje vlasti.Marin Držić bio je osoba koja nije simpatizirala dubrovačku vlast, dapače, spremala je i urotu te pisao pisma  toskanskome vojvodi Cosimu de Mediciju da mu pomogne u svrgavanju te vlasti, ali mu to nije uspjelo, no uspio je zaraditi nadimak Vidra kako se  danas, po njemu, zove satiričko kazalište u Draškovićevoj ulici u Zagrebu.

                Najveće i najpoznatije djelo Marina Držića je komedija „Dundo Maroje“ čija se radnja odvija u Rimu u 16.stoljeću, a govori o mukama oca-Dundo Maroje, koji je sina Maru poslao u Firencu trgovačkim poslom, ali je ovaj skrenuo u Rim gdje 5000 dukata, koje mu je otac dao, troši na uživanje. No, već na početku, u prologu negromanta Dugoga nosa, Držić nas upoznaje s dvjema vrstama ljudi:“ljudi nazbilj“-bistri, duhoviti, snalažljivi te „ljudi nahvao“-pohlepni i rastrošni, u njima nam je prikazao dubrovačku vlastelu koju je smatrao rastrošnom. Držić je kroz negromanta progovorio o nesnošljivosti prema dubrovačkoj vlasteli kako bi  izbjegao osude.  No dubrovačka ga je vlast pročitala te je  po završetku izvođenja komedije zabranila izvođenje svih predstava u prostoru gradske vijećnice, a Držićeva kazališna djela nakon toga su nailazila na sve veći kazališni otpor te je samome Držiću bilo gotovo nemoguće prikazivati vlastite predstave u rodnome gradu.U drugome prologu obraća nam se Držić i upoznaje nas s komedijom, likovima, ali saznajemo i podatak da je Dundo Maroje nastavak izgubljene komedije Pomet kojeg ovdje imamo opet u ulozi sluge koji nosi cijelu predstavu, od sukoba do njenoga sretnoga završetka.Glavni se zapleti vrte oko osvajanja kurtizane Laure( naše djevojke, pravim imenom Manda, ali to saznajemo nešto kasnije) na koju Maro troši sav novac koji mu je otac dao za trgovanje, a želi ju osvojiti i Ugo Tudešak. Važnu ulogu u  rješavanju toga ljubavnoga trokuta ima Pomet, koji, zapravo, vuče sve konce i igra svu igru. On rješava spletke, ali ih i sam stvara i nakraju nas dovodi do sretnoga završetka, a svi se vraćaju u Dubrovnik. Pomet će dobiti Petrunjelu, Laurinu sluškinju, Ugo Tudešak osvojit će Lauru, a Maro će platiti svoje dugove te se vratiti svojoj zaručnici Peri koja ga je pošla tražiti čak u Rim i to prerušena u muškarca uzevši  novce teti s kojom je živjela. Teta je u međuvremenu umrla te Peri ostavila bogato nasljedstvo pa je i Maro mogao nastaviti uživati u životu koji voli.Kroz cijelo djelo provlače se usporedbe starih i mladih, bilo u njihovim odnosima, bilo u ponašanju i shvaćanju svijeta, ali i obveza. Ponajviše to iščitavamo iz Marojevih riječi koji ne može prežaliti 5000 dukata koje mu je sin potrošio i koje spominje kroz cijelu komediju.

                Maroje: ... sina koji me ruinao, koji me rasčinio, sina koji je zlu skulu naučio. Jaohi, pet tisuća dukata!                                     (Prvi čin, prvi prizor)

                Maroje: (Jaohi, bogme mu će i pomanjkat! Još će, dezvijanik jedan, za Boga prosit. Ajmeh, gdje moje pet tisuć dukata otiđoše?!)        (Prvi čin, šesti prizor)

                Maroje: Gdje su mi dukati, moje pet tisuć, manigodo jedan? S zlijem ženami? Ne odgovaraš? Dukate mi moje, dukate, ribaode jedan! Bježiš, ne odgovaraš, pse jedan? (Drugi čin, peti prizor)

Maroje: E, čohe i mi, u naše mlade dni, užahomo, i kostahu, ma durahu vijek; još bih ja našao od moga djeda čoha u kući; ne mogahu se razdrijet. ..

Usporedba, zaparavo, bolje reći, suprostavljanje, starih i mladih tema je i drugih Držćevih komedija pa tu istu tematiku nalazimo i u komediji Novela od Stanca u kojoj trojica mladića-Vlaho, Miho i Dživo razgovaraju o tome kako varaju rodtelje koji misle da oni spavaju, a oni se noću provode te  zatm odlučuju  poigrati se starcem Stancom koji je došao u  Grad podati svoje proizvode. Držić je u ovoj komediji stao na stranu mladih jer iako su se našalili sa starcem i uzeli mu robu ipak su mu ostavili novce za uzeto, a možda i kako bi se na neki način ispričali za svoju šalu.Skup je komedija u kojoj je temu Držić preuzeo iz antike, a govori o opsjednutosti Skupa za svoj novac i stalnoga straha da će ga netko pokrasti. Gotovo je isto opsjednut i Dundo Maroje koji se ne može pomiriti sa činjenicom da nema više njegovih 5000 dukata.U svojim je komedijama Držić svu moć dao slugama pa tako u „Dundu Maroju“, Pomet i Bokčilo, sluge Uga Tudeška i Dunda Maroja vode igru, pregovaraju za svoje gospodare i na kraju dovode cijelu družinu do sretnoga završetka. Pomet je, može se reći, Držićev miljenik. Njemu je dano mnogo prostora, česti su njegovi monolozi. On je svjestan svoje moći, veseljak je, uživa u životu i spreman je snaći se u svakoj situaciji. On je taj koji će ismijati druge, ali nas neće navesti da mu se smijemo.

Pomet: Je li čovjeku na svijetu srjeća u ruci kako je meni? Je li itko pod nebom gospodar ljudi kako sam ja? Bez mene se nitko ne može pasat, bez mene ljudi ne umiju obrnut. Gdje nije Pometa, tu nije ništa učinjeno;gdi ni Pometova konselja, tu sve stvari naopako idu. Zatoj se je dobro rekl: čovjek valja za sto ljudi, a sto ne valjaju za jednoga. (...)   (Drugi čin, deseti prizor)

                Iako dubrovačka vlast nije dijelila isti smisao za humor kao i Držić, njegova je komedija našla put do čitatelja. Pisana starim dubrovačkim govorom s dodacima talijanskih riječi što mi je sve otežavalo čitanje i razumijevanje, ovo me djelo uspjelo nasmijati. Svidjela mi se dinamičnost, sve se odvija vrlo brzo, napetost i smijeh stalno su prisutni, a oduševila me pozitivnost koje je Pomet pun. Prilike su nekad bile kao i danas. Mladi i danas uživaju, zabavljaju se i troše, a roditelji to ne mogu shvatiti. Kad sam počinjao čitati, nisam očekivao ovakav dojam. Drago mi je da sam bio uporan i izdržao do kraja.

Literatura:

Marin Držić „Dundo Maroje/Novela od Stanca“ Mozaik Knjiga, Zagreb 2007.

Slobodan Prosperov Novak „Povijest hrvatske književnosti“ Svezak I. „Raspeta domovina“, Marjan tisak, 2004.

Milivoj Solar „Književni leksikon“, Matica hrvatska, Zagreb 2007.