Dragutin Tadijanović

Prsten

 

Kad me pitaju, kakav je

Prsten moj, i odakle je, odgovaram:

Srebrni prsten, zar ne vidite. A kamen, kap

Tamne krvi, koju zovu karneol,

Nosio je,u davno doba, na polasku

U križarski rat, vitez neki. (Tko zna išta

O njemu?) Kasnije, mnogo kasnije,

Nurnberški zlatar kamen je okovao

U srebro. I prsten, u malom nizu stoljeća,

Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah

I pepeo, mogle bi za njih reći živa usta.)

Pa je došao j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;

Ona je o njemu (godine,godine!) napisala stih:

„Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov“.

A nitko nije pomišljao da je doista

Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.

Nego me ispitivahu:

Koliko bi on stajao,

I odmah dodavali: Hiljade, teške hiljade.

Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,

Da nisam o tome mislio, i da ne znam

Hoće li on sa mnom leći

U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci

Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati

Da se i meni činilo, kao i onima

Preda mnom, da se ruka moja neće nikada

Rastati od prstena, prstena od srebra,

S kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol

Oni koji poznaju drago kamenje. Gotova je pjesma

O prstenu. O mojem ili tvojem prstenu?

 

Zagreb (Ilica 26), 1.prosinca 1955., četvrtak, popodne

 


            Dragutin Tadijanović jedan je odstupova hrvatske književnosti. Rođen U Rastušju 1905., godine kroz više odstotinu godina bio je sudionikom i svjedokom stvaranja i razvijanja hrvatskeknjiževnosti. Prijateljevao je s mnogim klasicima naše pisane riječi i zajednos njima stvarao antologijske pjesme (Lutanje,Visoka žuta žita, Nosim sve torbe, a nisam magarac, Dugo u noć, u zinsku bijelunoć...)koje su čitateljima svih generacija ostavljene kao zalog zabudućnost.

Poznat po svojoj neposrednosti i jednostavnosti usvakodnevnici, Tadijanović je i u književnosti, kroz brojne pjesme komuniciraos čitateljima, ispovijedao im se, povjeravao, tugovao i smijao se s njima.

            Jedna od takvih pjesama je i„Prsten“, gotovo ju možemo smatrati ispovjedi,točnije lirskoj ispovijedi, takokarakterističnoj za Tadijanovića koji je uživao podijeliti s nama, običnimsmrtnicima, detalje svoga bogatoga života. Naime, nije riječ o bilo kakvomeprstenu, o nečem apstraktnome, riječ je o daru kojeg je dobio od svoje voljenesupruge Jelice, njegove životne družice i vječne inspiracije. Ona je njemu, u znakvječne ljubavi, davne 1933. darovala prsten. Prsten je, kako i u pjesmi kaže:

„Srebrni prsten, zar nevidite. A kamen, kap

Tamne krvi, koju zovukarneol,...“

stajao nanjegovoj ruci do kraja njegova života.

            Ne samo da je prstenu posvetiopjesmu, već je Tadijanović cijelu zbirku nazvao po njemu. Da nije običanprsten, navodi nam dalje u pjesmi. Taj je prsten, naime, postao predmetomžudnje mnogih koji su autora zasipali pitanjima o podrijetlu neobičnoga ukrasa,a on svima odgovor otkriva u stihovima:

 

„Nosio je, u davnodoba, na polasku

U križarski rat, vitezneki. (Tko zna išta

O njemu?) Kasnije,mnogo kasnije,

Nurnberški zlatar kamenje okovao

U srebro. I prsten,...“

 

Prsten je stoljećima selio s ruke na ruku, da bi 1933. putovanjezavršio na njegovome prstu i postao vječni ukras književnikovih ruku.

Ljepota, ali i očita vrijednost prstena privlačili supozornost mnogih, koji su ipak bili zadivljeni, možda više radoznali zbognjegove velike vrijednosti:

Nego me ispitivahu:

Koliko bi on stajao,

I odmah dodavali:Hiljade, teške hiljade.

Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,...“

            No svakojljubavi, vezi, svemu jednom dođe kraj, a to pitanje mori i pjesnika koji jesvjestan toga dana i zanima ga što će biti ili što bi moglo biti s njegovimprstenom:

„Hoće li on sa mnom leći

U zemlju ili će biti na nepoznatoj ruci

Kad moja bude pepeo i prah. Ona neće znati

Da se i meni činilo, kao i onima

Preda mnom, da se ruka moja neće nikada

Rastati od prstena, od prstena od srebra,...“

 

No do rastanka je ipak došlo. Kad je Tadijanović posljednjiput sklopio svoje oči, 27.lipnja 2007.,  prsten je, po njegovoj želji, sišao s njegoveruke i vječni dom našao u Tadijanovićevom Spomen-domu u Starčevićevoj ulici uSlavonskome Brodu. Taj prsten više nikada neće krasiti ničiju ruku, on je svojeputovanje završio, svoj je savršeni krug zatvorio.

 

 

Iako nabijena emocijama, ova pjesma može se smatratilirsko-epskom.  Kompoziciju čini tridesetstihova, slobodnih po svojoj vrsti (nema rime), ali ipak  povezanih u skladnu cjelinu. Pjesnikovemisli, na prvi pogled tek samo nanizane, donose nam toplu i iskrenu priču o prstenu,simbolu vječnosti, vjernosti i savršenstva.

Temu i glavni motiv iščitavamo već unaslovu, a potom slijedi i čitav niz ostalih motiva: kamen, krv, (križarski) rat, vitez, zlatar, srebro, ruka, ruke, pepeo,prah,  godine, žalost, pjesma...

Motivi su skladno uobličeni upjesničke slike:

Vizualne:

 „Srebrniprsten, zar ne vidite. A kamen, kap

Tamne krvi, koju zovu karneol,

Nosio je, u davno doba, na polasku

U križarski rat, vitez neki...“

 

Akustične:

„I odmah bi dodavali: Hiljade, teške hiljade.

Ne bi ni slušali moj zbunjeni odgovor,...“

 

Tadijanović kroz cijelu pjesmu komunicira s čitateljem:

„Srebrni prsten, zar ne  vidite. Akamen, kap

Tamne krvi, koji zovu karneol.“

 

 

Upravo je tim odstupanjima od uobičajenog, poput započinjanjasvakoga stiha velikim početnim slovom,

 brojnim inverzijama:

„prsten moj“

„Crveni prsten Javorov“

„Na ruci mojoj žalosnoj“

 

opkoračenjima:

„A nitko nije pomišljao da je doista

Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.“

 

interpunkcijskim igrama, ali i igrama riječi:

„Paje došao j e d n o g a d a n a, i na moju ruku;

Ona je njemu (godine,godine!) napisala stih:

„Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.“

 

 

čestim ponavljanjima odabranih riječi:

„prsten moj“

„crveni prsten Javorov“

personificiranjem prstena i ruke:

„Hoće li on sa mnom leći...“

„Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.“

pažljivim odabirom epiteta:

tamne krvi , živa usta , žalosnoj(ruci) , teške hiljade

 

kontrastom:

„...u malom nizu stoljeća...“

 

retoričkim pitanjem:

„O mojem ili tvojem prstenu?“

 

 

pjesnik uspio ostaviti dojam da  pred nama nije čista poezija, već  jedna vrsta poetskog kazivanja, vrlomuzikalna, također, koja ostavlja poseban ugođaj sklada, a čemu pridonosiupravo ta Tadijanovićeva jednostavnost, odnosno osjećaj za riječ, pravu,jednostavnu, toplu, neposrednu, savršeno odabranu riječ koja je ovu iznimnupoetsku tvorevinu učinila posebno ritmičnom, gotovo šansonijerskom.

 Putujući umjetnikovimslobodnim stihom, prošla sam kroz cijeli niz stoljeća i zajedno s njimeproživjela bajku o prstenu. Taj je svjedok vremena na trenutak zablistao i namojoj ruci i ostavio svoj savršeni trag u mojim mislima.

 

 

Izvori:

www.tadijanovic.com

www.24sata.com („Prsten voljene jele Tadija nije skidao dosmrti“), 29.6.2007.,

 Boris Rašeta

Ljerka Car-Matutunović „Hrvatski pjesnici“, Mozaik knjiga,Zagreb 2006.

Milivoj Solar „Teorija književnosti“, Školska knjiga, Zagreb,1990.

Vladimir Anić - Ivo Goldstein „Rječnik stranih riječi“, Noviliber, Zagreb 1999. (str.655.  karneol- poludragulj crvene i žute boje...)

 


Prijedlozi za izmijenjeni naslov pjesme:

 

·       PRIČAO PRSTENU

·       GOSPODARPRSTENA

·       LEGENDAO PRSTENU

·       BAJKAO PRSTENU

·       PRSTENNEZNANOGA VITEZA

·       NAMOJOJ RUCI PRSTEN CRVENI

·       PJESMAO PRSTENU