Bilješke o piscu

 

 

William Shakespeare (1564-1616. godine)

             -Bbio je pjesnik i dramatičar. Mnogi tvrde da je najveći dramski stvaratelj svih vremena. Rodio se i umro u Stratford - on - Avonu u Engleskoj. Oko 1585. godine odlazi u London gdje djeluje kao glumac, redatelj i kazališni pisac. Napisao je trideset i šest drama koje obićno dijelimo na :    1. Tragedije   :  Hamlet , Julije Cezar, Otelo, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Lear, Macbeth;

                   2. Komedije  :  Ukroćena gospodarica, San Ivanjske noći, Na Tri kralja, Mjera za mjeru, Mnogo vike ni za što;

                   3. Romance   :  Romeo i Julija, Zimska prića i oluja;

                   4. Povijesne drame  :  Kralj John, Richard drugi, Henrik četvrti, Henrik peti, Henrik šesti, Richard treči, Henrik sedmi.

Shakespeare je svoje dramske tekstove tvorio podacima iz usmene književnosti, iz starije pisane književnosti, iz povijesti, iz svoje suvremenosti, ali i iz svakidašnjeg pripovijedanja. Sve to samo znači da svi podaci potječu iz ljudskog ponašanja, neovisno o tome gdje i kada čovjek živi. 1609. godine  izašli su njegovi soneti, zbirka od 154 pjesme. Zacjelo je većina tih soneta nastala puno prije njihova objavljivanja. Kritičari obično istiću da fabule Shakesperovih djela nisu osobito originalni. Zna se  da je svoje priče  za svoje drame preuzimao od drugih autora. To vrijedi i za Hamleta. Predpostavljalo se da je postojalo pra- Hamlet i da mu je autor bio Shakespearov nešto mlađi suvremenik  Thomas Kyd. No dok je to samo predpostavka, neki izvori su dobro poznati, npr. legenda o Hamletu danskog povijesničara iz ranog 13. st. Saxa Grammaticusa, odakle ju je preuzeo francuski pjesnik Francois de Bellforest. Osvim toga Shakespearove drame, pa naravno i Hamlet, satkane od bezbrojnih čestica preuzetih iz najraznovrsnijih izvora.  

 

 

Hamlet

 

Osobe

 

Klaudije, danski kralj

Hamlet, sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja

Polonije, kraljev komornik i glavni državni tajnik

Horacije, Hamletov prijatelj

Laret, Polonijev sin

Voltimande,

Kornelije, danski poklisari u Norveškoj

Rosencrantz,

Guildenstern, dvorani, nekadašnji Hamletovi prijatelji na sveučilištu

Osric, smiješni dvoranin

Marcel,

Bernardo, časnici na straži

Francisko, vojnik

Reynaldo, Polonijev sluga

 

 

Fortinbras, norveški kraljević

Gertruda, danska kraljica, Hamletova majka

Ofelija, Polonijeva kći

Jedan gospodin

Jedan svećenik

Norveški kapetan

Engleski poklisari

 

Plemići, plemkinje, časnici, vojnici, mornari, glasnici i pratnja,                                Duh Hamletova oca.

 

Mjesto radnje : Danska, uglavnom kraljevski dvorac Helsingör, njegov          interijer i eksterijer

Tema dijela :  Hamletova osveta

Jezik i stil : Po vrsti ovo djelo je drama i to tragedija u pet činova, djelo je pisano u stihu .

 

Sadržaj

 

 

Beernardo i Marcelo stražarili su preko noći na kraljevom dvoru kralja Klaudija koji je od nedavna vladao Danskom jer je njegov brat Hamlet “nekim nesretnim slučajem” umro. Klaudije se odmah prihvatio kraljevstva i ženi se ženom ubijenog kralja Hamleta, udovicom Gertrudom. To je najviše smetalo Hamletu, sinuu  pokojnog kralja. Nije mogao gledati stričeve greške, a posebno stupanje u vezu s njegovom majkom odmah nakon očeve smrti. Nije volio niočem pričati i živio je mirno. Stražarima Beruardu i Marcelu, oko ponoći, počeo javljati duh koji je ličio na pokojnog kralja Hamleta. Stražari su to rekli Hamletu i Horaciju ( Hamletovu prijatelju ). Jedne noći Hamlet odlazi sa stražarima na stražu, duh ubijenog kralja javlja se na gradskim zidinama i Hamlet hrabro istupi pred duha pitajuči ga tko je i zašto dolazi. Duh ga je odveo na stranu i rekao mu je da je duh pokojnog kralja i da Hamlet nije umro prirodnom smrću, nego ga je ubio vlastiti brat Klaudije nalivši mu otrov u uho dok je spavao u vrtu. Rekavši mu o zatražio je od Hamleta da se osveti. Hamlet obeća da će se ravnati prema uputama duha u svemu, a duh se izgubi. Kad je Hamlet ostao sam, stvori svećanu odluku da će smjesta zaboraviti sve što se nalazi u njegovom sjećanju, sve što je nekad naučio iz knjiga ili opažanja, i da mu u pameti neće ostati ništa drugo, nego samo ono, što mu je duh rekao i zamolio da učini. Hamlet nije pojedinosti svoga razgovora s duhom nikome rekao nego samo svom dragom prijatelju Horaciju i naredio njemu i Marcelu, neka se zakunu da će šutjeti o onom, što su vidjeli te noći. U strahu, da bi se to moglo primjetiti i da bi stric Klaudije mogao postati oprezan, ako posumlja da on nešto sprema protiv njega, ili da je doista više saznao o smrti svoga oca nego što se moglo misliti, odlučio je da se pravi lud. Mislio je pri tome da će izazvati manju sumlju, ako ga stric bude smatrao za bilo kakav ozbiljniji čin, a da će tajna pojave duka najbolje skriti njegova ludost. Od tog se vremena Hamlet počeo oblačiti

 

veoma čudno i neobično , govoriti i vladati se tako da je savršeno  glumio luđaka. Kralj i kraljica bili su prevareni, no nisu vjerovali da je očeva smrt bila jedini razlog za njegovu ludost ( jer nisu ništa znali o pojavi duha ), nego su zaključili, da je razlog tomu zlu zacjelo ljubav i mislili su da su pronašli predmet njegove ludosti. Prije nego što se je Hamlet počeo pretvarati da je lud, bio je jako zaljubljen u lijepu djevojku Ofeliju, kćer Polonija, glavnog kraljevog savjetnika. Slao joj je pisma i prstenje i iskazivao svoje osjećaje navaljujući na nju svojim udvaranjem što je ona rado primala. Ali ludost koja ga je nedavno zaokupila, učinila je da ju je zanemario, i nastojao je do joj ne iskazuje nikakvih obzira, nego se prema njoj vladao dosta surovo, no ona, dobra srca, mjesto da mu zamjeri što joj se iznevjerio , izvinjavala ga je pred sobom. Hamlet se nemože pomiriti s ljupkim udvaranjem ljepe Ofelije te joj je napisao pismo u kojem je bilo puno divnih skokova strasti i neobičnih riječi, koje su se poklapale s njegovom tobožnom ludošću. Napisao joj je da ne sumlja da zvijezde sjaju, da se sunce kreće, neka sumlja da istina laže i dr... .

Ofelija je po svojoj dužnosti pokazala to pismo svom ocu, a on je smatrao svoju dužnost da ga pokaže kralju i kraljici, koji od tog vremena nisu više sumljali da je uzrok Hamletovoj ludosti ljubav. Od  tog trenutka kralj i kraljica bili su uvjereni da je Hamletova ludost žaražena Ofelijinom ljepotom. Dok se Hamlet tako borio, pretvarao, u neodlučnost stigoše na dvor neki glumci, u kojima je on uživao. Srdačno ih je pozdravio, a njihova gluma navela ga je na misao da na dvoru napravi gozbu koja bi sličila na umorstvo njegova oca. Slijedeći dan za vrijeme predstave ;

 

                                       Pantomima:                                                                                                                    U              Ulaze " Kralj i kraljica "( glumci Gonzago i njegova žena Baptista )"  koa nježni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nijemoj igri iskazuje mu ljubav. On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat, zatim legne na cvjetnu lijehu; kad  je vidi

da je usnuo, ostavi ga sama. Odmah zatim uđe neki čovjek ( glumac Lucijan ),

 

 

uzme Kraljevu krunu, poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho ( u uho glumca Gonzaga ) izađe. Kraljica se vrati, naže kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s dva- tri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose         mrtvo tijelo. Trovač snubi Kraljicu darovima; neko se vrijeme čini da se ona opire i da oklijeva, ali na kraju prihvača njegovu ljubav.

               Vidjevši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uvjerio se da su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posječuje majku želeći joj nešto važni reći i misleći da  kralj  prisluškuje iza zavjese, ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj sluti da mu prijeti opasnost od Hamleta ta ga šalje   brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Hamlet, sluteći izdajstvo, izvadi potajno noću pismo, vješto izbriše svoje ime i mjesto njega postavi imena dvojice dvorjanina koji su ga pratili. Stigavši kući, pred oći pojavio mu se tužan prizor, obavljaose pokop mlade i lijepe Ofelije, nekadašnje njezine ljubavi, koja je vješajući vijenac  na vrbi iznad potoka pala u njega i utoplia se. Lukavi kralj kad je vidio da je Laretova tuga i mržnja za njegovim ocem Polonijem i njegovom sestrom Ofelijom prevelika, htio je to iskoristiti nagovorivši ga da za vrijeme natjecanja na dvoru izazove Hamleta na dvoboj. Povod tom izazovu bilo je to što mu je Klaudije rekao da je Hamlet kriv za ubojstvo njegova oca i smre njegove sestre. Hamlet je pristao na dvoboj neznajući što ga čeka.

Na dan natjecanja :

               Tom je natjecanju prisustovao cijeli dvor, a Laret je po kraljevoj uputi spremio otrovno oružje. Dvorjani su se kladili za visoke svote, tko će pobjediti, budući da su obadvojica, bili poznati kao vrsni mačevaoci. Hamlet je izabrao sablju ne sumljajuči u Lareta i ne brinuči se da ispita Laretovo oružje, koje je mjesto tupe sablje, kakva se uzima po propisima mačevanja, uzeo oštru i otrovnu. Na početku se Laret s Hamletom igrao i dopuštao mu da ga nekoliko puta posiječe. Nakon nekoliko prekida Laret napadne žestoko na Hamleta otrovnim mačem i zada mu smrtonosan udarac. Hamlet se razbjesni i neznajući za podmetnuto izdajstvo u sukobu zamjeni svoju sablju s Laretovim   mačem i probode ga njegovim vlastitim mačem. U taj čas kraljica vikne da su je otrovali. Neoprezno je ispila pehar, koji je kralj pripremio za Hamleta ako u borbi ožedni, no zaboravio je upozoriti kraljicu na pehar, koji je ona ispila i smjesta pala mrtva. Hamlet sumljajući u izdajstvo, zapovjedi da se sva vrata pozatvaraju, dok ne pronađe izdajnike. Laret mu reče, neka dalje ne traži, jer da je on izdajnik, i osječajući da umire od rane, koju mu je zadao Hamlet, prizna, kakvim se izdajom poslužio i kako je on pao žrtvom svog izdajstva. Reče Hamletu da je vrh mača bio otrovan i da Hamletu preostaje samo pola sata života, jer nema načina koji bi ga mogao izliječiti od otrova, Umirajuči Laret zadnjim riječima optužuje kralja Klaudija kao započetnika te nesreće.

Hamlet koji je saznao, kako mu je blizu kraj, i da je još ostalo otrova u maču, naglo se okrene prema svom podlom stricu i zabode mu šiljak mača u srce. Hamlet osječajući da mu ponestaje daha i da ga život napušta, obrati se svom prijatelju Horaciju, koji je bio svjedok te kobne tragedije, i umirajući ga dahom zamoli, neka ostane u životu i neka svijetu ispriča taj događaj.

Horacije obeća da će sve vjerno ispričati svim tajnama, koje su potakle  te događaje. Tim obečanjem "puče" plemenito Hamletovo srce.

 

Hamlet :

               Danski kraljević koji je ujedino i glavni lik ove tragedije. On

               je istovremeno hrabar i plah, odgađa osvetu zbog svoje

               neodlučnosti, jer on za cijelu situaciju više tereti majku nego   

               Klaudija.

 

Hamletova smrt :

               ... ... ... Hamletova smrt, taj zaista nepibitan podatak u            zbivanju Hamleta, nije neizbježan. On umire u dvoboju, od rane koja ga je mogla i obići, kao sto ga je obišao i otrov iz pehara.

               Mislim da smrt tragičnog junaka predstavlja poslijednju, i vjerovatno najtežu, u nizu nevolja koje su se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim čovjekom. Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga i računa, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htjeo ni mogao.

Jer je tragični junak uvjek i jedna vrsta samoubojice : sam između dvije mogučnosti, bira onu koja ga vodi u smrt.

 

Klaudije :

              . . je Hamletov srtic, pohlepan čovjek. Ubija svog brata kako 

               bi se domogao veće moći, a kad mu ni to nije bilo dovoljno 

               ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudsek žrtve nimalo ne

               pokazuje i to kako je na sve naćine bez straha pokušao ubiti

               svog nećaka Hamleta. Hamlet je znao od početka kakav

               mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivnju na

               majku. Klaudije na kraju dobiva sigurno ono što je i

               zaslužio  - " sigurno mjesto u   9 krugu pakla " -

 

 

 

Gertruda :

               Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju više krivi

               zbog očeva ubojstva nego strica. On ne shvača kako ga je

               majka tako brzo mogla zaboraviti i štoviše, udati se za

               njegova brata ako ga je za života tako snažno voljela.

               Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je krivac za

               njetinu smrt. Ona ispija otrov iako zna što je u čaši, a to ćini

               vjerojatno zbog osjećaja krivnje i sinova prebacivanja koje

               više nije mogla podnositi, a i cjelokupna zbrka na dvoru

               dovodi je do ruba smrti.

 

 

Ofelija :

               Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprašta

               Hamletu iako on prema njoj ponaša surovo. Grubim riječima

               je tjera od sebe. Grdi nju a i cijeli ženski rod na dvoru žbog

               šminke koju stavljaju na seba ; tobožnije krepošću skrivaju

               svoje pravo lice. On tvrdi da ljepota i krijapost idu zajedno.

               Smatra da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovwsti do

               krivog puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona

               utopila. Ofelija s ispletenim vjencem odlazi na potok, pa kad

               se htjela popeti na vrbu, da na nju objesi svoj vijenac,

               prelomila se grana, na koju se bila naslonila i pala je u vodu

               zajedno s cvijećem koje je sa sobom ponijela.

              

 

Polonije :

               Laretov i Ofelijin otac. Čovijek doista niskog morala sličan

               Klaudiju. Glavni je državni tajnik i kraljev komornik.

               Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima

               neke istine u uzrečici " Znatiželja je ubila mačku ".

 

O    djelu

 

 

 

- važno je uočiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o pogibeljnim dvorskim splektama ( svima su nam poznate izreke iz drame kako je " nešto trulo u državi Danskoj " ili " kako je vrijeme izglobljeno " ), nego državi prijeti i vanjska opasnost. Pojačane su straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod ne zna zašto. Tako stražar Marcel pita učenog Horacija :

... i nek mi kaže taj tko znade,

Zašto te iste i brižđnjive straže

 

Svaku noć muče podanike ove zemlje ;

Zašto se dnevno liju brončani mužari,

A ratna sprema nabavlja iz ratne zemlje,

Što brodograditelje tako bolno kinje,

Da nedjelju ne luče od radnog tjedna ?

Što nam to svima prijeti, da ta znojna žurba

Sad čini noć u trudu supatnici danu ?

Tko mi to može objasniti ?

našto Horacije objašnjava da zemlji prijeti mladi Fortinbras, a i prirodni znaci " plemene repatice i krvave rose, poremećenje u suncu ", govore da se sprema neko zlo. U takvoj atmosferi javlja se Duh i otkriva Klaudijevu podlost. Hamlet obećava Duhu svog oca da će :

... da na brzinu krilima,

Ko što su zakletve i misli ljubavne,

Na osvetu poletim.

Paradoks je tragedije da je ono što slijedi upravo obratno. Sticanjem okolnosti i nepredvidljivo sukobljenim sudbinama, upravo se taj cilj stalno događa, na kraju se i pogrešno usmjeruje i završava općim krvoprolićem. Jedno su namjere, a drugo ostvarenje uhvaćena u mreži slučajnosti, tako da nst to, po Hampetu, uči ;

Da ima Bog što oblikuje naše sudbe

Ma koliko ih mi krojili...