Bilješka o piscu:

 

            Franz Kafka (Prag, 3.8.1883.-3.6.1924.), austrijski književnik. Podrijetlom iz imućne obitelji praškog Židova. Radio je kao činovnik osiguravajućeg društva. Radi liječenja putovao je u Njemačku, Italiju, Francusku i Švicarsku. Umro od tuberkuloze grla.

Djela:

            “Betrachtung”, “Die Verwandlung”, “In der Strafkolonie”, “Ein Landarzt”, “Ein Hungerkuenstler”, “Der Prozess”, “Das Schloss”, “Amerika”, “Beim Bau der Chinesischen Mauer”, “Gesammelte Schriften”, “Gesammelte Werke”, “Tagebuecher”, “Briefe an Milena”.

 

PROCES

 

            Franz Kafka bio je samokritičan pisac i strog prema samome sebi, što se može zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji broj djela s kojima je on bio koliko-toliko zadovoljan, te da je nakon njegove smrti pronađeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:

 

 

“Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom ( dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš ), dnevnike, rukopise, pisma, tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano, a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili kod drugih, od koji ih zatraži u moje ime. Pisma koja ti ne budu htjeli date neka ih bar pošteno spale.

 

Tvoj Franz Kafka.”

 

 

Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom zaslugom sačuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima moderne književnosti.

            Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje očituje u Procesu. K. je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu glavu.

 

 

“Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada. Pa čak ni tada bez tuđe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa, ja ću vam osobno pomoći.”

 

 

Sam K. počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:

 

 

“Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog kojih je tako postupio., treba li ovaj ili onaj njegov postupak, po njegovom shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.”

 

I bez obzira na te povremene pokušaje da se izvuče i nade u spas na kojima se ipak pomiri sa svime, još jedan grč, ali sve je gotovo.

 

“Pogled mu pade na najviši kat kuće pokraj kamenoloma. Kao kad svijetlo sijevne, tako se naglo rastvoriše ondje krila jednog prozora, a jedan čovjek slabašan  i kanokan na toj daljini i visini, sagne se odjednom daleko napolje, a još dolje ispruži ruke. Tko je to? Prijatelj? Neki dobar čovjek? Netko tko ga žali? Netko tko mu hoće pomoći? Ima li još utoka na koje su zaboravili? Dakako da ima (...) Dignu ruku i raširi prste.

Ali K-ov grkljan padoše ruke jednog od one gospodi, a drugi im zari nož duboko u srce i dvaput ga okrenu. Očima što sve su gorile K. još vidje kako gospoda, priljubljenih obraza, pred samim njegovim licem, konačnu odluku.

 

Nažalost, sve što je moglo djelovati na Kafkine suvremenike, proizvod bolne mašte oslikao se kasnije u drugom svjetskom ratu.

            Čitajući Kafku, naročito proces često čitaoca iznenađuju neobični događaji pa se česti ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i vjerodostojni.

 

“Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.-Ne smijete otići jer ste uhapšeni.-Tako se nekako i meni čini- Reče K.-Ali zašto?-pripita-Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju govorim.”

 

Ta čudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta. To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

            Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji. Upravo se Kafka  time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim svojim djelima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji, nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samza na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca on za svoje bliže prestaje biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef K. je otuđen, osuđen zbog nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da zna tko ga je optužio proživio je godinu muka i grešaka da bi na kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

            Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi značaj, a naročito nije vjerovao u svoj književni geniji. Njego pesimizam stalno ga je pratio u životu i u djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u svojim djelima predviđao što će nekoliko godina kasnije potresti čovječanstvo.

            Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na bezbroj načina, budući da raspleta u njegovim djelima obično nema, a nisu dana ni objašnjenja pa se djela ponekad čitaju i dva puta kako bi se shvatila, ali uzalud.

            Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo pisma koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama, za Kafku je rekla:” On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se  nije sklonio ni u kakvo utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među obučenima.”

            Kafka, geniji koji nikada nije sam skrivao svoju veličinu..