Bilješka o piscu:

 

 

Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen 1809, a umro 1852. Ruski književnik ukrajinskog podrijetla (Soročincy, Poltava). U Petrogradu radi kao činovnik, predavač povijesti na Sveučilištu, odgajatelj. S Puškinom surađuje u reviji Sovremenik 1836. Te godine izvodi se i njegova drama Revizor. Putuje po Italiji, Njemačkoj i Francuskoj, obilazi Jeruzalem. Poslijednje godine života provodi u Moskvi radeći na drugom djelu Mrtvih duša.

Objavio zbirku pripovijesti iz ukrajinskog života Večeri na imanju Dikanjke (Soročinski sajam, Svibanjska noć, Strašna osveta, Začarano mjesto…), Mirgorod, pripovijetke Starovremenske spahije, Priča kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič,

Kabanica ,Nos, Vij, Petrogratske priče, roman novelu Portret, Dnevnik jednog luđaka, Nevski prospekt, povijesni roman Taras Buljba, roman Mrtve duše, komediju Ženidba, dramu Revizor.

 

 

 

                                         Podatke pronašla u : N.V. Gogolj “Kabanica” (str. 413.)

 

Opis lika:

 

 

Akakije Akakijevič

 

“Dakle na jednom odsjeku služio jedan činovnik ; ne bi se moglo reći da je taj činovnik bio osobito upadljiv, bio je onizak ,pomalo kozičav, pomalo riđokos, pomalo čak na prvi pogled kratkovidan, s omanjom ćelom iznad čela, naboran s obje strane obraza, takozvane hemoridalne bojelica …

                                     (str. 385)

 

“---------------- Nitko mu na odjelu nije iskazivao poštovanje. Podvornici ne samo što se nisu ustajali kad je on prolazio, nego ga nisu ni gledali, kao da je kroz čekaonicu proletjela obična muha.”

 

                                                                                              (str.386)

 

Akakije je živio za svoj posao i rijetko tko bi tako s ljubavlju radito svoj posao kao on. Kao da je osjećao nekakvo prijateljstvo sa slovim koja je prepisivao, na licu mu je uvijek bio smješak kada je dobio nešto za prepisivanje.

 

“ Teško da bi se igdje mogao naći čovjek koji bi tako živio za svoj posao. Moglo bi se kazati da je služio revno – ne, on je služio s ljubavlju. Tu, u tom prepisivanju, njemu se priviđalo neki njegov svjet, šarolik i ugodan. Na licu mu se zrcalio  užitak ; neka je  slova volio više od drugih, pa kad bi došla na red , topio bi se od radosti : i smijuckao se, namigivao, i micao usnama, tako da se činilo da mu na licu možeš pročitati svako slovo što ga ispisuje.

                                                                                                        (str. 387)

Akakije se često koristio prijedlozima, prilozima i raznim poštapalicama koje nemaju nikakve veze. Ako je bilo nešto nezgodno, onda je i započinjao rečenicu i nije je završio pa je zaboravljao što je htio reći.

“Valja naopmenuti da se Akakije Akakijevič ponajvećma izražavao prijedlozima, prilozima

i, najposlije, takvim poštapalicama koje ne znače ama baš ništa pod milim bogom. A ako je riječ bila o nečem posebice nezgodnom, imao je čak običaj uopće ne dovršavati rečenice, tako da je vrlo često započinjao ovako : “To zbilja sasvim, ovaj …” i nakon toga bi umuknuo, pa bi i sam zaboravio što je htio reći, misleći da je već sve rekao.”

                                                                                               (str. 392)

 

 

 

Bilješke o djelu:

Pisac nije kao većina romantičarskih pisaca koji su tražili neku savršenu osobu kojoj će dodijeliti neko visoko mjesto u društvu. Ovo djelo “nema” junaka jer osoba o kojoj pisac govori je običan radnik tj. prepisuje knjige. On nema ni nekakvu kuću niti neku visoku plaću. Pisac je samim imenom Akakije Akakijevič, načinom na koji je odlučeno da se on upravo tako zove, radnim mjestom gdije Akakije radi započeo ismijavanje glavnog lika, da bi sve okončao kad njemu ukradu kabanicu koja je njemu značila više nego sam život i zbog koje se on na kraju osvećuje.  

 

Kako je nastalo ime Akaki:

“Porodilji su ponudili da izabere jedno od tri imena, koje joj se najviše sviđa : Mokija, Sosija, ili da se zove po načelniku Hozdazatu. “Ama, kakva su to imena !”pomislila je pokojnica. Da bi joj ugodili, otvorili su kalendar na drugom mjestu i opet su ispala tri imena : Trifilije, Dula i Varahasije!. – Opet su okrenuli stranicu – i izronili su: Pavsikahije i Varhtisije. E, sad vidim da mu je tako suđeno- reče majka. – Pa kad je već tako, nek se radije zove ko i otac mu. Otac mu je Akakije, pa nek mu i sin bude Akakije!”

                                                                                              (str. 386)

 Njegovo radno mjesto:

“Koliko se god mjenjali ravnatelji i svakakvi predstojnici, on je uvijek bio na jednom te istom mjestu, na istom položaju, na istoj dužnosti , činovnik za prepisivanje službenih spisa, tako da su svi poslije povjerovali da je on valjda i došao tako na svijet već potpuno formiran, u činovničkom mundiru i sa ćelom na glavi.”

                                                                                              (str.386)

 

Sadržaj:

 

Akakij Akakijevičse rodio se predvečer 23. ožujka. Ime je dobio po ocu koji se isto zvao Akakije. Akakije je radio kao prepisivač spisa, on je osobito volio taj posao, njemu je posao predstavljao osobito zadovoljstvo. Kad su se ponudili da mu promjene svakidašnji monotoni rad on nije htio. Na Akakija nije nitko obraćao pažnju i svi su mu se smijali , ali on na to nije obraćao pažnju nego je radio svoj posao. Akakije je imao samo jednu staru zakrpanu kabanicu koja ja puštala na sve strane ali njemu to nije smetalo, sve dok nije jako zahladilo kada je počeo osjećati jaku bol u leđima. Pošto je imao susjeda krojača Akaki mu je odnio svoju kabanicu da je ponovo zekrpa, ali je Petrovič rekao da mora kupiti novu kabanicu. Na to je Akaki problijedio jer je on mjesečno zarađivao čtristotine rubalja, a nova kabanica stajala bi ga oko sto i pedeset rubalja. Akakije je razmišljao o prijedlogu gosp. Petroviča i odlučio da neće večerati, da neće trošiti svjeće, ali svejedno nebi uspio sakupiti novac. Ali mu je svejedno gosp. Petrovič odlučio pomoći ,i napraviti mu novu kabanicu za  osamdeset rubalj . I Akakije je uspio sakupiti novac za novu kabanicu a kad mu je bila gotova bio je presretan, to je za njega bio blagdan. Na poslu su ga odmah svi drukčije gledali i jedan je časnik pozvao sve radnike kod njega da proslave novu Akakijevu kabanicu. Kad se Akaki vraćao kući iz posjeta časniku napala su ga dvojica i oteli mu kabanicu , kad se osvjestio nije mogao vjerovati da se to  baš njemu dogodilo. Drugi je dan išao na policiju ali ga načelnik nije htio primiti. Nako čega se odlučioda ide do visoke ličnosti  ali ga je i on osramotio da bi se pokazao ispred prijatelja kojeg nije dugo vidio i otjerao ga. Nakon toga Akaki se razbolio i umro je potpuno pomućena razuma nije znao šta govori priviđao je svakakve stvari. Nakon nekog vremena došala je visoka ličnost tražiti Akakija ali je bilo pre kasno Akaki je umro.

Počele su priče da gradom ide neki čovjek koji skida kabanice prlaznicima i da se jednostavno izgubi u mraku. I tako visoka ličnost jedne večeri dok se vraćao kući osjeti kako mu netko skida kabanicu s vrata i kad se okrenuo da vidi tko je to vidio je lik Akakija kao se smije i govori mu da kad se nije htio zauzeti za njegivu kabanicu neka mu sada da svoju.

 

Moje mišljenje o djelu :

 

Meni se djelo sviđa jer je jednostavno pisano i svatko ga može razumjeti. Pisac upotrebljava gronteskni humor da bi prikazao glavnog lika. Djelo je  fantastično prikazuje malog lika koji voli svoj posao i svoju kabanicu. Pisac ne prikazuje nekog bogataša kojemu nikad nije dosta ili neku osobu koja ima novca ali nema vlastite sreće , nego prikazuje osobu koja se može zadovaoljiti malim stvarima , kojemu su normalne stvari jedno veliko blago ,Akaki pronalazi u malim stvarima velike radosti. Pogotovao mi se sviđa kraj kada se pisac sažalio nad Akakijem i osvećuje ga, skidajući prolaznicima kabanice. Djelo ima i elemenata koji su tužni tako naprimjer kada pisac poisuje kako izgleda kabanica od Akakija. Isto tako mislim da pisac želi istaknuti da ne mora biti novac taj koji donosi sreću nego jednostavno može biti jadna kabanica.