O PISCU:
Fjodor
Mihajlovič Dostojevski (1821—1881), sin vojnog liječnika, po završetku jedne
privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo
više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i
žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo
-- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to
vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju
mladi revolucionari. Među onima koji su 1848. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi
se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna
smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje četiri godine izgona u
Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u
U središte svog romana, koji je izgrađen na fabuli o
ubojstvu, a čija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac
siromašnog studenta Rodiona Romnoviča Raskoljnikova, također poniženog i
uvrijeđenog čovjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadčovjeka
misleći da mu je sve dozvoljeno pa čak i zločin nad starom lihvaricom Aljonom
Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima. Već na početku romana sklop
životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zločin: dobiva majčino pismo u kojem
saznaje za sestrinu žrtvu koju ne može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala
udati za bogatog Lužinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod
razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško
opterećen time Raskoljnikov u krčmi susreće propalog Marmeladova koji ga
upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života čija sudbina dokazuje
pogubnost djelovanja bijede na ljudski
moral. Najveći stradalnik je Marmeladova kći Sonja koja primorana da hrani
obitelj prodaje svoje tijelo, proživljava očevu smrt, ludilo maćehe i zlu
sudbinu braće i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno
donosi odluku i kao vođen nečim izvan svoje svijesti hladno izvršava svoj plan.
Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvršenog
ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku grižnju savjest i tu se počinje
odvijati jedna psihološka drama: borba sa savješću i dvoboj sa istražiteljem
Porfirijem Petrovičem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe
do pokajanja i predaje se sudu. Doživjevši katarzu on osjeća pobjedu dobra nad
zlim.
Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova.
Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja
Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se
razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život radostan i pun nade. Sedam
preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, čine mu se kratke zbog utjehe
pronađene u Evanđelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.
Raskoljnikov je pobunjenik protiv društva, njegovi su
činovi ne samo motivirani njegovim shvaćanjima etike, već i bijedom što ga
okružuje, socijalnim zlom koje nagoni čovjeka na zločin, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i
moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe
vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom
i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i
osjećajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zločin na sebi, ali ne
iz pobuda razuma, već iz osjećaja ljubavi prema svojoj porodici koja može
preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija
ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i
Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutrašnji monolozi i
dijalozi te konačno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim
karakterima podređeni su etičkoj,
moralnoj, socijalnoj i političkoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog
romana raspravlja, pa roman Zločin i kazna izrađuje ideološki roman izrađen na
osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da bi svoga junaka
postavio pred etički problem koji se isto tako fabulirano rješava. Razapet
između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, Rraskoljnjikov terorizira,
razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog
Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji
monolozi zaista pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na
razmišljanje. Već u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on čovjek u raskolu
između svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja životna stvarnost.
Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Očigledno
da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu pomogla
da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog čovjeka.
Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije običan čovjek koji
poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili, već sposoban da sam stvori
vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim život opovrgne
grižnju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne
vlastitoj porodici i završi školovanje koje će mu omogućiti da postane
dobročinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj
unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.
Počinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od
omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalističkih ideja mora
uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu čak i od sasvim dobrog
mladića koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zločin.
SADRŽAJ:
Zločin i
kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalističkih romana. Naime,
događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo tko je, zašto je
zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu,
pa nas počinje zanimati da li će se i kako otkriti ubojstvo koje je počinio
Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz razloga banalnoga bogaćenja,
nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj način on će pomoći
cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te ga uopće zaokuplja jedna takva misao (da on
može ubiti čovjeka) pa ovaj zločin prerasta u zločin s predoumišljajem i na taj
način razmatra se ideološki zločin uopće. Ni istražitelj u romanu nije običan
dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim
razgovorima on pomalo steže obruč oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta
– priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki
okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova
kojeg savjest proždire. On si sada, nakon zločina postavlja mnoga etička i
moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom
intelektualnom sviješću-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također
pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zločin – zločin
s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o
odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne
naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva
posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne
monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom
Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji
te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema
priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i
Raskoljnikovo smirenje u Evanđelju - razrješuje mnoge idejne sukobe koje je
mladi intelektualac doživio.
LIKOVI:
Rodion
Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan čovjek, spreman pomoći
siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeća), s razvijenom intelektualnom
sviješću, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u Rusiji i tu se pretvara u
pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo.
Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobični, odabrani ljudi kojima je
dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine njega na kraju satire savjest, on
popušta i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu
i mir napokon nalazi u Sonji i Evanđelju.
“Na nježnim crtama mladićevog lica na trenutak se
pojavi osjećanje najdubljeg gađenja. Uzgred rečeno, on je bio upadljivo lijep,
vrlo lijepih zagasitih očiju, smeđ, povisok, tankovijast i stasit.....
On je bio
tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na tako nešto, stidio
da u takvim traljama danju izađe na ulicu.”
Aljona
Ivanovna – zla, koristoljubiva,
nepovjerljiva, škrta, zelenašica
“To je bila sićišna, suhonjava stra baba od šezdesetak
godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena
blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i
tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom
krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio
krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je
mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima opet bljesnu on
pređašnja nepovjerljivost.”
Lizaveta
Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha
djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila
prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine
od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred
tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”
Marmeladov –
čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli
i cijeni svoju obitelj
“To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg
rasta i snažne građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i
čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su,
kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo
nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje
– ako hoćete, osjećao se i smisao i razum – ali u isto vrijeme i kao da je
svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s
otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao,
očevidno ne želeći da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina
virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na
činovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, čekinja. Pa
i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno. Ali
on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama
podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.”
Katarina
Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i s
time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmučena i
iscrpljena, a tubrkuloza ju je načela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od
tuberkuloze konačno nalazi svoj mir
“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta
visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se
vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala
po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale
kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbuđeno
lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenom licu
stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov
je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila
za Marmeladova...”
Dimitrije
Prokofjič-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim
se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoći u nevolji
i uvijek daje sve od sebe
“To je bio neobično veseo, društven i do u potpunosti
dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo.
Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilično
bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav,
uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma
snažnog čovjeka. Jedne noći je, u društvu,
jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez
kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene
ispade, ali je mogao da ih uopće i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv
što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je
izgledalo, ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na
krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Bio je
neobično siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zarađujući novac raznim
poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuče neku korist,
ali razumije se, samo zaradom. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i
tvrdio je da je tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je
sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim
silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”
Petar
Petrovič Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen
malograđanin, priglup i podmukao
“To je bio neki postariji gospodin, ukrućen,
stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poče time što zastade na
vratima gledajući oko sebe uvredljivo – ne skrivenim čuđenjem i kao da je očima
pitao: “Kuda sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i čak s afektacijom izvjesne
uplašenosti, gotovo neke uvrijeđenosti, razgledao je tijesnu i nisku
Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.”
Sonja –
dobra, kršćanski požrtvovna, razumna, puna suosjećanja iako se i ona nalazi u
vrlo teškim prilikama
“Čudno je djelovao
taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i očaja. I
ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena
na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom
naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u
hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena
i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke
kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim
skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i
na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na
smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog
nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice,
otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava,
ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima.”
Avdotja
Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog karaktera
vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna
“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka,
neobično stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom
pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U
licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je
imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne,
gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobično dobre. Bila je blijeda,
ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i
zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo
isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom
prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, pored
ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i
zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako
joj je pristajao smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!”
Pulherija
Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje,
ne može se suočiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini
izlaz
“Mada je
Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno lice je još
uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlađe
nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju
jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći:
očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti
ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile
sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno
lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunječkinog lica, samo dvadeset
godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena
naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je
snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla
popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo
njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja,
pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle
primorati da prekorači.”
Porfirije
Petrovič – inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije
samo obični policijski službenik
“Porfirije
Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i
izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen,
pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane
kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na
potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice
malo prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i
čak podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz
očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje
su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno
odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i
Arkadije Ivanovič
Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan čovjek, dosta nemoralan, ali ipak
ima dovoljnu savjest i pri kraju života čini dobra djela, Raskoljnikov je rekao
da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti
život
“Čitav minut
je promatrao njegovo lice koje ga je i prije
uvijek zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na
masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično
guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše
težak i ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno,
lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa
skupocjenim kamenom.”
PEJZAŽ:
“Nad gradom
je ležala gusta, mliječna magla. Svidirgajlov pođe po klizavoj i prljavoj
kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noći nabujala voda
Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drveće i žbunje, i
najzad onaj žbun...”
“Na ulici je
bila strašna vrućina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele,
prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji
nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...”
Opis sobe
“To je
zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim,
prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo
je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek
osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namješta
je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen
sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na
njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka;
i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u ritama koja se
pružila gotovo duž čitavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.
To je bila Raskoljnikova postelja. Često je on na njoj
spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim,
iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve
rublje što je imao – i prljavo i čisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred
sofe je stajao
CITATI:
Izdanje: Školska knjiga Zabreb, 1994
Ispovijed Marmeladova:
33,37,44,47str.
Opis lihvarkine sobe: 28,104str.
Raskoljnikova sobica: 50str.
Pejzaž:
205,572str.
Sonjina soba: 362 str.
Porfirijev kabinet: 381str.
Svidrigajlova soba: 568,569 str
Odnos Raskoljnikova prema Sonji:
371,372,378,461,464,479 str.
Dunji: 271,271,482,483,585 str.
Porfiriju: 296,297,396,397,400
str.
Članak: 301-309
str.
Raskoljnikov-Napoleon: 317,320,471,475 str.
Unutrašnji monolozi Raskolj:
24,67,69,85,86,97,98,117,131,139,188,192,193,268,
359,360,471,476,484,496,555,585,587,601,609,610 str.
Istaknite svoj oglas i povećajte posjećenost do 6 puta
Stranica Moje Instrukcije za vrijeme školske godine bilježi preko 100 000 posjeta mjesečno, stoga nemojte propustiti priliku i popunite svoje slobodne termine s nama.
Imate objavljen oglas, istaknite ga:
|
![]() |
Pišite lekcije i povećajte posjećenost svog oglasa
Pišite kratke lekcije i pomognite djeci u njihovoj potrazi za znanjem, a vaš oglas će biti prikazan u vrhu lekcije koju ste napisali. Na taj način možete i jednostavno dogovoriti instrukcije umjesto da vas traže preko tražilice u moru ostalih instruktora.