Hrvatski Lektire

                

 

O PISCU:

 

   Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821—1881), sin vojnog liječnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Među onima koji su 1848. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje četiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zločin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. – stvara politički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, članke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost uređuući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda Epoha. U međuvremenu putuje na Zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Evrope prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedaćama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkrićima  čovjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braća Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve  svoje najznačajnije probleme.

U središte svog romana, koji je izgrađen na fabuli o ubojstvu, a čija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromašnog studenta Rodiona Romnoviča Raskoljnikova, također poniženog i uvrijeđenog čovjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadčovjeka misleći da mu je sve dozvoljeno pa čak i zločin nad starom lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima. Već na početku romana sklop životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zločin: dobiva majčino pismo u kojem saznaje za sestrinu žrtvu koju ne može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Lužinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško opterećen time Raskoljnikov u krčmi susreće propalog Marmeladova koji ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života čija sudbina dokazuje pogubnost djelovanja  bijede na ljudski moral. Najveći stradalnik je Marmeladova kći Sonja koja primorana da hrani obitelj prodaje svoje tijelo, proživljava očevu smrt, ludilo maćehe i zlu sudbinu braće i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku i kao vođen nečim izvan svoje svijesti hladno izvršava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvršenog ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku grižnju savjest i tu se počinje odvijati jedna psihološka drama: borba sa savješću i dvoboj sa istražiteljem Porfirijem Petrovičem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje se sudu. Doživjevši katarzu on osjeća pobjedu dobra nad zlim.

Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život radostan i pun nade. Sedam preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, čine mu se kratke zbog utjehe pronađene u Evanđelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.

Raskoljnikov je pobunjenik protiv društva, njegovi su činovi ne samo motivirani njegovim shvaćanjima etike, već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje nagoni čovjeka na zločin, ali on je  ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjećajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zločin na sebi, ali ne iz pobuda razuma, već iz osjećaja ljubavi prema svojoj porodici koja može preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutrašnji monolozi i dijalozi te konačno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim karakterima  podređeni su etičkoj, moralnoj, socijalnoj i političkoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog romana raspravlja, pa roman Zločin i kazna izrađuje ideološki roman izrađen na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da bi svoga junaka postavio pred etički problem koji se isto tako fabulirano rješava. Razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, Rraskoljnjikov terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi zaista pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja  životna stvarnost.

Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Očigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu pomogla da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog čovjeka. Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije običan čovjek koji poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili, već sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim život opovrgne grižnju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj porodici i završi školovanje koje će mu omogućiti da postane dobročinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.

Počinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalističkih ideja mora uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu čak i od sasvim dobrog mladića koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zločin.  

SADRŽAJ:

 

   Zločin i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalističkih romana. Naime, događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo tko je, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas počinje zanimati da li će se i kako otkriti ubojstvo koje je počinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz razloga banalnoga bogaćenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj način on će pomoći cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te  ga uopće zaokuplja jedna takva misao (da on može ubiti čovjeka) pa ovaj zločin prerasta u zločin s predoumišljajem i na taj način razmatra se ideološki zločin uopće. Ni istražitelj u romanu nije običan dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruč oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si sada, nakon zločina postavlja mnoga etička i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješću-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zločin – zločin s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evanđelju - razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio. 

 

 

 

LIKOVI:

 

   Rodion Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan čovjek, spreman pomoći siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeća), s razvijenom intelektualnom sviješću, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobični, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine njega na kraju satire savjest, on popušta i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evanđelju.

“Na nježnim crtama mladićevog lica na trenutak se pojavi osjećanje najdubljeg gađenja. Uzgred rečeno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih očiju, smeđ, povisok, tankovijast i stasit.....

   On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izađe na ulicu.”

 

 

 

   Aljona Ivanovna  – zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica

“To je bila sićišna, suhonjava stra baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima opet bljesnu on pređašnja nepovjerljivost.”

 

 

   Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna

“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”

 

 

   Marmeladov – čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj

“To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje – ako hoćete, osjećao se i smisao i razum – ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, čekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.”

 

 

   Katarina Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmučena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je načela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konačno nalazi svoj mir

“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.

   Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova...”

 

 

 

   Dimitrije Prokofjič-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od sebe

“To je bio neobično veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilično bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je, u društvu,  jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopće i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Bio je neobično siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zarađujući novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuče neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”

 

 

   Petar Petrovič Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i podmukao

   “To je bio neki postariji gospodin, ukrućen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poče time što zastade na vratima gledajući oko sebe uvredljivo – ne skrivenim čuđenjem i kao da je očima pitao: “Kuda sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i čak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijeđenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.”

 

 

   Sonja – dobra, kršćanski požrtvovna, razumna, puna suosjećanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama

   “Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima.”

 

 

   Avdotja Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog karaktera vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna

“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobično stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobično dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!”

 

 

 

   Pulherija Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suočiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini izlaz

   “Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekorači.”

 

 

   Porfirije Petrovič – inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obični policijski službenik

   “Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo  lice malo prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati.”

 

 

   Arkadije Ivanovič Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan čovjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života čini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti život

   “Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije  uvijek zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”

 

 

PEJZAŽ:

    “Nad gradom je ležala gusta, mliječna magla. Svidirgajlov pođe po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noći nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drveće i žbunje, i najzad onaj žbun...”

 

   “Na ulici je bila strašna vrućina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...”

 

 

 

Opis sobe

 

   “To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim  i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž čitavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.

To je bila Raskoljnikova postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i čisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol. 

 

 

 

 

CITATI:    Izdanje: Školska knjiga Zabreb, 1994

 

Ispovijed Marmeladova:  33,37,44,47str.

 

Opis lihvarkine sobe:       28,104str.

 

Raskoljnikova sobica:      50str.

 

Pejzaž:   205,572str.

 

Sonjina soba: 362 str.

 

Porfirijev kabinet: 381str.

 

Svidrigajlova soba: 568,569 str

 

Odnos Raskoljnikova prema Sonji: 371,372,378,461,464,479 str.

                                               Dunji: 271,271,482,483,585 str.

                                               Porfiriju:  296,297,396,397,400 str.

 

Članak:  301-309 str.

 

Raskoljnikov-Napoleon:   317,320,471,475 str.                         

 

Unutrašnji monolozi Raskolj: 24,67,69,85,86,97,98,117,131,139,188,192,193,268,

                                                             359,360,471,476,484,496,555,585,587,601,609,610 str.

Imate pitanje? Postavite ga ovdje! Postavite pitanje
Komentari (2)


gost kaže:

19.10.2014
Glasovi: -1

gost kaže:

20.11.2017
Glasovi: +1

Napišite komentar

busy
 

Istaknite svoj oglas i povećajte posjećenost do 6 puta

Stranica Moje Instrukcije za vrijeme školske godine bilježi preko 100 000 posjeta mjesečno, stoga nemojte propustiti priliku i popunite svoje slobodne termine s nama.

Imate objavljen oglas, istaknite ga:

  1. prijavite se na stranicu
  2. na oglasu kliknete na "Istaknite svoj oglas"
  3. sljedite jednostavne upute

Detaljniji opis i cjenik

classroom

Pišite lekcije i povećajte posjećenost svog oglasa

Pišite kratke lekcije i pomognite djeci u njihovoj potrazi za znanjem, a vaš oglas će biti prikazan u vrhu lekcije koju ste napisali. Na taj način možete i jednostavno dogovoriti instrukcije umjesto da vas traže preko tražilice u moru ostalih instruktora.

Detaljnije

Predajte novi oglas Istaknite svoj oglas i povećajte posjećenost do 6 puta

Novo! Imate pitanje? Postavite ga ovdje! Postavite pitanje Instruktori, odgovarajte na pitanja, jer su odgovori i komentari povezani sa Vašim oglasom
Trenutno aktivnih Gostiju: 542