Marin Držić (1508-1567) je u Dubrovniku sredinom 16. stoljeća razvio živu i plodnu kazališnu djelatnost. Snabdijevao je amaterske družine  (Pomet-družina, Njarnjasi, Garzarija, Družina od Bizara) scenskim djelima i sudjelujući i sam u organiziranju predstava postao je središnja ličnost dubrovačkog kazališnoga života. U nepunih deset godina (1548-1557) napisao je dvanaest djela za pozornicu, od kojih su se neka izgubila (naprimjer komedija “Pomet”), a neka su sačuvana samo djelomično. Preveo je i tragediju “Hekuba”, talijanskog pjesnika Lodovica Dolce.

            Svoje drame Držić je pisao za prikazivanje u odre|enim prigodama. Razumljivo je stoga da su Držićevi komadi osim u Vijećnici i na prostoru ispred Kneževa dvora prikazivali i u salonima gospodskih kuća u gradu i okolici.

            Kad se spremao da piše scene za svoju publiku Držić nije morao izmišljati okvire svojih drama. Oni su u renesansnoj dramaturgiji bili zacrtani i prihvaćeni.

            Za vrijeme boravka u Italiji (1539-1545) Držić je pored ostalog upoznao i dostignuća pastirsko-mitološke drame, te je posebno dobro osjetio kakve sve scenske mogućnosti pruža ona grana pastirske igre koja svoj zaplet i svoj smijeh zasniva prvenstveno na susretu izme|u rafiniranog pastira, a te su drame bile posebno razvijene u gradu Sieni gdje je on i boravio.

            Njegova djela: Komedija od Pometa, Dundo Maroje, Skup, Pjerin, Arkulin, Tripče od Utolče...

 

 

Podatke našao: U knjizi “Izabrana djela” od Marina Držića,

                         izdavačko poduzeće, ”Mladost”, Zagreb, 1972.

 

 

2. TEZA : KRATAK SADRŽAJ

 

 

            Dundo Maroje, dao je svom sinu Maru pet tisuća dukata da ode iz Dubrovnika u Jakin, pa potom iz Jakina u Firencu te mu je još rekao ako mu dobro krene neka ode na Sofiu. Na taj je način novčano pohlepan otac, mislio da će mu se sin Maro obogatiti.

            Ali Maro nije poslušao oca, te je iz Jakina otišao u Rim, a ne u Firencu. Ubrzo tamo Maro potroši sav novac. Kad je Maroje to doznao, odmah je sa svojom slugom Bokčilom otišao u Rim da ga na|e. U potrazi su mu pomagali neki dubrovčani. Dotle je sin Maro živio kao bogataš. Novce je potrošio na djevojku Lauru.

            Kad se u Dugrovniku doznalo šta Maro radi u Rimu došla je i njegova vjerenica Pera, njena baba i njen brat Dživo. Njihov prijatelj Dživolin ih je o svemu obavijestio. Dotle je Laura doznala za dolazak Marova oca (čula je razgovor Bokčila i Popive).

            Kad je Maro doznao za dolazak oca, pravio se da ga ne poznaje (zbog toga da mu ne skine nasljedstvo). Zatim ga je njegov sluga Popiva savjetovao da uzme Lauri tri tisuće dukata, što je on ubrzo zatim i učinio (kasnije ih je dao ocu da ih stavi u jednu kutiju). Uskoro su se otac i sin sreli, raspravili i razjasnili.

            Potom dolazi do sva|e izme|u Mare i Laure jer Maro nije htio priznati za Peru, te je krivio  Pometa(slugu od Uge Tudeška, njemca) da laže. Na kraju su ipak Ugo Tudeško i Laura postali vjerenici. Isto je zadesilo i (njegovog slugu) Pometa i (njezinu slugu) Petrunjelu.

            Potom se svi vraćaju u Dubrovnik. Maro je najgore “prošao” jer je izgubio Lauru i Peru (a i njegov sluga Popiva dugoželjenu Petrunjelu).       

 

 

 

3. TEZA : USPOREDBA DUNDA MAROJA I MARKA

 

 

 

            U ovom djelu u največem su kontrastu sin i otac. Dundo Maroje je veoma škrt i voli novac, a njegov sin Maro za kojega novac i nema neku veliku vrijednost.

            Po mom mišljenju ovo je djelo prikazuje likove koji su u kontrastu jer nije dobro biti kao Dundo Maroje veliki škrtac, a ni kao Maro veliki rasipnik. Mislim da nam je tu poruku htio prenijeti i sam pisac okarakterizirajući ova dva lika i njihove postupke da i sami shvatimo da treba voljeti i čuvati novac do neke mjere.

 

 

4. TEZA : ANALIZA DJELA

 

 

            Ova komedija ima dva prologa. U prvom pjesnik pozdravlja vlastelu, puk, ljude i žene, staro i mlado. Sjeća ih, kako je pred tri godine učinio svojim dijelom čudesa, a kako ga je i ove godine vjetar ovamo donio. Prikazat će im opet svoju vještinu, samo neka se čuvaju zlih jezika.

            U drugom prologu govori pjesnik:”Ova će komedija biti nova i stara; nova, jer sljedi onu prvu komediju od Pometa, a stara, jer će u njoj biti ista lica.”

            Dundo Maroje sastavljen je na način Plautinsko-talijanskih komedija šesnaestoga stoljeća, u kojima se pjesnička mašta napinje i natječe kako će intrigom prikazanih osoba bolje zamrsiti čin, ne pazeći da zgode budu udešene. Tu se u jedan dan križaju zgode i nezgode nemogučim, brojem, da čovjeku treba mnogo razmišljanja, da se sabere i razabere.

            Usporedimo li ga sa komedijama koje su nastale u to doba, on daleko nadmašuje ostale svojom zapletenošču i svojom originalnišču.

 

 

 

5. TEZA : KONTRASTI

 

 

 

U ovom djelu možemo nači neke kontraste kao što su :

 

1.Gra|ansko - patricijskog sloja i sloja obespravljenih : Gra|ansko - patricijski sloj je bjesan, intelektualno bezizražajan, a dok je sloj obespravljenih tj. sloj sluga; bistar, duhovit i snalažljiv. Mislim da Držić zauzima negativan stav prema prvom sloju tj prema gra|ansko - patricijskom sloju.

 

2.Sukob starosti i mladosti (sukob generacija) : Staru generaciju bi u ovom djelu predstavljao Dundo Maroje a mla|u Maro.

 

 

6. TEZA : ZAKLJUČAK

 

 

            Ovo djelo mi se veoma svi|alo, jer je napisano takvim jezikom da ga mogu svi razumjeti tj. nije pre teško za shvatiti, a radnja  je  zanimljiva.

            Mislim da nam je pisac ovom dramom želio prenijeti poruku da ne smijemo biti ni rasipni kao Maro pa ni škrti kao Dundo Maroje, već moramo biti negdje izme|u ova dva lika, te mislim da je tako Marin Držić želio stvoriti idealan lik.

            Ova drama važi još i za današnja vremena tj. ona je još i danas aktualna, jer i danas postoje ljudi koji su veliki rasipnici te oni koji su veoma škrti.