KNJIŽEVNA VRSTA

pripovijetka

 

MJESTO RADNJE:

u i oko varoši Čardake

citat: "Odozdo rijeka Gilbuša, a odozgo klisure zarobile malu varoš Čardake na strmu obronku. "

 

VRIJEME RADNJE:

prošlost

 

 

 

FABULA:

Srna je živjela u doba kad djevojčice nisu smjele mnogo toga da ostanu vitke, blijedopute. . .  Njeni roditelji nisu bili siromašni, no imala je težak život. Sve su joj branili. Nije imala nikakve slobode.

Srna je stalno sanjala o igri. Prije je djevojčicama bio drugačiji život nego danas. Nisu imale toliko slobode kao dečki. Stoga je Srnin san bio da postane dječak. Jednog je dana išla s roditeljima u vinograd kupiti grožđe. Tamo je srela Savu i Klaru. Klara je namolila Serdarove da taj dan puste Srni da se naskače i proveseli jer je ionako nitko neće vidjeti. Sava je pričala kako ju je zbog njezinog veza snašla nesreća. Srna je od njih čula da se djevojčica kad prođe ispod duge promijeni u dječaka. Tada se na nebu pojavila duga i Srna je htjela proći ispod nje. Srna je potrčala prema njoj, a da to ove dvije nisu niti primijetile. Trčala je i trčala. Tako je išla došla do močvare. Nije ni znala da su se u njoj već neki utopili. Mislila je da ju može prijeći. Nije mislila o opasnosti. Samo je htjela postati dečko.

Srna se utopila. Njene roditelje je jako pogodila njena smrt. Preselili su se u napuštenu tvrđavu i tugovali. Jedne noći su se bacili s visoke litice.

 

TEMA:

srnina želja da postane dječak i na kraju njen pokušaj da to postane koji završava tragično

 

LIKOVI:

GLAVNI:

Brunhilda – Srna, Sava

SPOREDNI:

majka Emilija. Otac Janko, udovica Klara, ostali

 

SRNA (BRUNHILDA)

(str. 31.)

«Serdar i Serdarovica mislili su da se ne pristoji njihovoj kćeri kad mu drago ppjevati i koju god pjesmu zato što je bila žensko i zato što nijesu kupili glasovira…»

«A radi toga što je bila žensko, kratili su joj manoštvo stvari, pa i stoga što su bili bogatiji od drugih…»

«A pjesma je njezina bila tako mila i tako slatka da bi sva ostala djeca zašutjela kad bi ona pjevala. Nije da bi ona pjevala što drugo nego i ostali u Čardacima. Ali je njezin glas bio taki da bi se uzduh napravio zdravljem, mladošću i  ljepotom od njezine pjesme…»

(str. 30)

«I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka,a kose do ramena kao ugašeno zlato, pa vlažne i meke baš kao i svila na kukuruzima u Lugu…»

«Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala da bi svak, čim je vidi, pomislio na srnu, makar i ne znajući kako je zovu. Zarke joj oči tako su sjale, te bi mislio da su za sve, prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srni…»

(str. 33.)

«Serdar Janko bijaše najbogatiji Čardačanin, a Srna jedinica i baštinica u Čardacima. Ali kakva bila da bila ta Srna, ljubila je svoje roditelje i bijaše joj drago da se o njoj dobro misli…»

 

 

 

SAVA

 

- ona je dobra osoba. Na žalost, pogodila ju je teška sudbina i ostala je bez ruku. Po mom sudu, ona ima jaku volju za životom. Dala si je puno truda da nauči vesti. Iz početka joj je išlo jako teško, no na kraju joj se trud isplatio. Strina joj je pomagala u sitnim poslovima. Kad su ljudi vidjeli kako ona izvrsno veze, obitelj ju je poslala u grad kako bi vezenjem zarađivala. Posao joj je bio uspješan. Tamo je upoznala nekog čovjeka koji ju je, vidjevši zaradu, oženio. Sava je rodila dijete, a on ju je ostavio. Sava se vratila u rodni kraj i zbog djeteta ostavila vez.

«Markovčani su bili siromašni ljudi koji su se hranili s nekoliko siromašnih njivica za glavicom, a vinogradi su bili čardačkih trgovaca, ako ne i od davnine…»

 

(str. 37.)

…

«Ti su Markovčani bili na glasu radi kljaste Save koja nije ni jedne ruke imala, a bila je taka vezilja, da je nema gdje se god čuje našega svijeta.

U Čardaškoj su krajini žene i djevojke na glasu sa sitna i lijepa veza, ali ni jedna, ni izdaleka, ne veze tako krasno kao ta bezruka Sava.

Nije baš bila bez ruku do ramena, nego bez prstiju i dlana sve do zašaktica, a to je za vezanje kao da ih i nema.

Dok je bila mlada, lijepa je cura bila to Sava. Može biti da nije ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu sudbinu. I pametna je bila da te u čudo natjera kad govori, ali eto, ruku nije imala, a siromašna da ne može biti siromašnija…»

 

KLARA

 

(str. 39.)

…

«Ta je Klara bila dobra i mila žena, nimalo slična gospođama čardačkim, pa iz čardaka nije ni bila. Muž joj je davno umro te s ono vinogradi gojila dva sina negdje u školama. Ljubila svakoga bez razlike, a naduvati se nije znala.

Tako je dobra bila, pa sretne li prosjaka ili vidi bolesnika, malo što ne zaplače. A i nju su svi ljubili: pogledaš je, pa ti je već srcu prirasla…»

 

 

JEZIK I STIL:

pripovijetka je napisana na hrvatskom književnom jeziku: štokavskom narječju i ijekavskom izgovoru. U knjizi ima mnogo opisa, najčešće osoba i krajolika. Pisac se koristi i usporedbom, metaforom, onomatopejom. . .

 

 

 

BILJEŠKE O PISCU:

DINKO ŠIMUNOVIĆ (Knin, 1. 9. 1873. - Zagreb, 3. 8. 1933. ) zauzima posebno mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti kao pisac koji je stvorio našu modernu seosku novelu. U pripovijetkama ("Mrkodol", "Đerdan", "Duga", "Alkar") je opisivao Dalmatinsku zagoru i Cetinsku krajinu, a u romanima ("Porodica Vinčić, "Tuđinac") je zahvaćao i druge teme. Šimunović piše jezgrovito, sažeto, krepko. Matoš je s pravom primijetio da Šimunovićev realizam djeluje poezijom narodne pjesme.

 

 

DOJAM O DJELU:

u ovom djelu se prikazuje život jedne djevojčice Brunhilde. Njen život bi, po njenoj socionalnoj karakterizaciji trebao biti bez ikakvih briga, puna zabave i veselja. No to nije tako. Iako je bila imućna, život joj je bio težak. Roditelji su joj sve branili jer, ipak je ina iz ugledne obitelji. Često je vidjela dječake kako se igraju. Željela je biti kao i oni. U nastojanju da to postigne dogodila se velika tragedija. Počela je trčati za dugom jer je mislila da će postati dječak. Kako je išla obzirom bez glave došavši do močvare, nije marila toliko na opasnost. Nađena je mrtva, utopila se.