ŽIVOTOPIS:

 

Pisac klasicizma i prosvjetiteljstva i otac francuske tragedije godio se 1606 godine u Rouenu u Normandiji kao sedmo djete u skromnoj građanskoj obitelji koja se uzdigla vršeći pravne i druge službe. Školovao se kod isusovaca, gdje uz vjersku stjeće i književnu kulturu. Od 1622 do 1624 godine studira pravo i postaje odvjetnik, no kako je bio sramežljiv i plah nije se bavio tim poslom. Godine 1629 izlazi mu prvo djelo - komedija Melita, a kraće je vrijeme bio i član Udruženja petorice, grupe dramatičara koju je oformio kardinal Richelieu. Postigavši zavidan uspijeh njegova daljna djela bila su vrlo poznata i često izvođena te se on definitivno seli u Pariz, ali oko 1643 počinje opadanje, dekadansa, koja iz godine u godinu biva sve očitija te naposlijetku Corneille napušta kazalište. Nakon stanke od nekoliko godina ponovno se daje ne posao, ali doživljava samo sporadične uspijehe. Tješi se prevođenjem nabožnih djela i analizama svojih komada koje izlaze kao predgovori velikom izdanju 1660. Tu su objavljene tri Corneilleove rasprave o tragediji uopće. Mlada slava novih pisaca gura ga sve više u pozadinu. Rođeni provincijalac, čovjek koji nije nimalo promućuran nego nespratan i nesiguran u društvu, ali ponosan i samosvjestan - Corneille se ponovno povlači u svoj zavičaj, gdje će svoje poslijednje godine provesti gotovo u bijedi. Mada su odjeci o njegovom siromaštvu romantično obojeni i pomalo legendarni, nema sumnje da je trpio oskudicu. Prihodi njegovih drama nikada nisu bili veliki, a imao je na leđima i brojnu familiju. Uz to je mirovina koju mu je odobrio Luj XIV plačana dosta neuredno, dok na koncu nije sasvim izostala pa je valjani Boileau izrazio spremnost da se u korist Corneillea odrekne svoje. Nato je pravda ispravljena, ali tek nekoliko dana prije pjesnikove smrti godine 1684.

 

 

DJELA:

 

Karijeru pisca započeo je finim društvenokarakternim komedijama, od kojih je najinteresantnija OBMANA (L´illusion, 1636), a najslavnija LAŽAC (Le menteur, 1643), dok mu je prvo djelo MELITA (1629). Lažac je rađen po španjolskom uzoru: Alarconova SUMNJIVA ISTINA poslužila je kao pradložak, ali je Corneille stvorio samostalno djelo, kao i Goldoni koji se - u XVIII stoljeću pišući svog BUGIARDA (Lažca) - nadahnuo Corneilleom. Od velikog broja tragedija kojima je stekao slavu neke su i danas na repertoaru, a čitaju se i uče po školama. Njegova remek - djela nastala su u razmjerno kratkom vremenskom razboblju. Seriju otvara CID (1636) kojem se prigovaralo da ne poštuje aristotelovu poetiku, što je inače vrlina klasicizma. Poučen tim iskustvom Corneille piše HORACIJA (Horace, 1640) i CINA (Cinna, 1641), te POLIJEKT (Polyeucte, 1641 - 43) i stvara prototip francuske klasicističke trabedije, ali nijednom od njih nije dosegao uspijeh CIDA. Poslijednje mu je djelo PERATRIA (Pertharite) koje ga je razočaralo svojim lošim uspijehom, te je bilo neizravan uzrok njegova napuštanja kazališta. Nakon toga preveo je par nabožnih djela i napisao nekoliko analiza svojih djela. 1660 izdaje tri svoje rasprave o tragediji uopće.

 

 

OSOBE:

DON FERNANDO, prvi kastilski kralj

DONA URAKA, kastilska infantkinja

DON DIEGO, don Rodrigov otac

DOM GOMEZ, grof Gormaz, Himenin otac

DON RODRIGO, Himenin dragi

DON SANCHO, zaljubljen u Himenu

DON ARIJA, kastilski plemić

DON ALONSO, kastilski plemić

HIMENA, don Gomezova kći

LEONORA, infantkinjina odgojiteljica

ELVIRA, Himenina odgojiteljica

PAŽ infantkinjin

 

SADRŽAJ:

Stari ratnik don Diego postaje, radi svojih zasluga, odgojiteljem sina kralja Fernanda. Nepobjedivi i gordi don Gormas, zavidan na toj časti, zavadi se sa starcem i u neobuzdanoj srdžbi daje mu pljusku. Starac pada u očaj jer ne može sam da se osveti i traži od svog mladog sina Rodriga da na sebe preuzme tu dužnost - umri ili ubij. Don Rodrigo, iako mlad - vrlina ne ovisi o broju godina - ubija u svom prvom dvoboju iskusnog protivnika. Infantkinja, Fernandova kći ljubi u potaji Rodriga ali svladava svoju ljubav jer Rodrigo nije kraljevskog porijekla. Don Rodrigo je zaljubljen u Himenu, kćer ubienog Gormasa. Himena ljubi Rodriga. Tu počinje dramski zaplet. Iznenadno ubistvo oca nameće himeni dužnost da se osveti. Ona ljubi više nego prije, ali čast ju tjera da traži glavu ljubljenog Rodriga. On joj pruža svoj mač da se dama osveti, ali ona nema snage da ga do te mjere zamrzi. Rodrigo odlazi u rat protiv Maura i vraća se kao pobjednik, zarobivši dva kralja i dobivšinaslov "Cid" što znači "velikan". Himena i dalje ustraje u svojoj dužnosti da se osveti. U svakom kritičnom času koji se pojavljuje u odnosu izneđu Himene i Rodriga, infantkinja osijeća kako se u njoj budi nada u mogučnost sreće sa Rodrigom, naročito otkada je postao Cid, ali ipak uzdiše za smirenjem. Javlja see don Snacho koji također ljubi Himenu i spreman je da ju osveti. Ona pristaje da bude nagrada za pobjednika. Rodrigo dolazi da s s njom oprosti, jer, kako ga ona ne ljubi, on će se dati ubiti od protivnika. Kada mu Himena odaje svoju ljubav, poslije neobično zanosne tirade u kojoj izražava svoje neograničeno oduševljennje, on odlazi u dvoboj i prvim udarcem razoružavaprotibnima. Infantkinja, svladavši konačno svoju strast, predaje don Rodriga Himeni. Kralj Fernand, sretan je što je sačuvao dragocjen život mladog heroja, odgađa vjenčanje na godinu dana radi smrti don Gormasa.

 

 

TEMA: Oprečnost osjećaja i razuma, strasti i dužnosti .Gradeći svoje djelo na motivu sukoba između dužnosti i ljubavi, Corneille je svojim suvremenicima progovorio o vrijednosti žrtve, o kultu volje i o časti, koja je mjera svake vrijednosti. Prva velika drama francuskog klasicizma izazvala je brojne polemike i rasprave, no publika je tragediju odlično primila pa je u to vrijeme nastala uzrečica "Lijep kao Cid"

VRSTA: klasicistička tragedija (tragi - komedija)

KLASICISTICKA TRAGEDIJA:

Klasicistička tragedija mora biti pisanau stihovima, njezin stil je nužno uzvišen, karakteri su plemeniti, a kompozicija određena razvojem u peet činova. Zahtjeva se osim toga poštivanje načela jedinstva radnje mjesta i vremena, a strogoo je propisano što se dolikuje prikazivanju na sceni (…)

Francuska je klasicistička dramau cjelini racionalna, jer traži jasnoću izloženih ideja i strogo razumsku motivaciju, didaktična, jer želi poučiti gledatelja i u nnekoj mjeri moralistička, jer osuđuje zlo i porok, a hvali vrline i pobjedu dužnosti nad strašću. (Solar: Teorija književnosti)

VRIJEME NASTANKA:

Cid je nastao 1636, a na pozornici se pojavljuje 1637 godine

UZOR:

Uzor za Cida mu je bila drama Cidova mladost GUILLENA DA CASTRA o španjolskom narodnom junaku Cidu.

POPULARNOST CIDA:

No trajna popularnost drame leži u zanosnoj strasti mladih ljubavnika Himene i Rodriga. Ljubav, čast, dužnost i lojalnost su pokretači njihova života. Disciplirani upravljanjemsvojih osjećaja i razboritošću svog odgoja uspijeva im da zadovolje svaku od tih vrlina

PISAC O DJELU:

Premda sam sebi u ovome djelu dopustio više slobode ngo u ikojem drugom svojem djelu (tragediji) ono vrijedi ioš uvijek kao najljepše kod onih kojima nije do krajnje strogih pravila.

ZADOVOLJAVANJE ARISTOTELOVE POETIKE (VJEROJATNOST I NUŽNOST FABULE):

 U Cidu su zadovoljena i dva velika zahtjeva što ih Aristotel stavlja na savršene tragedije "Fabula mora istovremeno biti vjerojatna i nužna". Ti su zahtjevi zadovoljeni ovdije čak i jače i plemenitije nego u posebnim primjerima što ih donosi taj filozof.

 

 

 

 

 

PRAVILO TRI JEDINSTVA:

Pravilo "trojnog jedinstva" iskazivalo je da radnja u trgediji nude jedinstvena, to jest bez digresije i epizodnih uloga koje odvlače pažnju s glavnog predmete (jedinstvo radnje). Mjesto zbivanja je trebalo biti jedno npr. javni trg, dvorana u palači, pred hramom, i nije se smjelo mjenjati (jedinstvo mjesta); konačno, vrijeme trajanja nije smijelo priječi 24, odnosno 12 sati (jedinstvo vremena). Sva ta ograničenja vrede za tragediju koja je "visoki žanr", a ne uključuje komediju - "niski žanr".

 

Slobodnija primjena jedinstva vremena i mjesta treba da bude isto oprevdana. Ona predstavljaju teške kočnice piščevoj bujnoj mašti i dinamici zbivanja:

JEDINSTVO VREMENA: Ne mogu zanjekati da pravilo o 24 sata previše požuruje događaje u ovome komadu. Grofova smrt i dolazak Maura događaji su kojji se nisu mogli odigratineposredno jedan za drugim jer je taj dolazak iznenađenje koje nije ni u kakvoj vezi s ostalim. Nije, međutim. Tako s borbom don Sancha. Kralj, njegov gospodar, mogao je za nju izabrati drugo vrijeme, a ne dva sata po bijegu Maura. Isto pravilo požuruje i Himenu da po drugi put traži pravdu kod kralja. Ona je to već bila učinila dan prije, uveče, pa nije bilo potrebno da ujutru drugoga dana ponovo dodijava time kralju. Roman joj je dao sedam ili osam dana strpljenja prije nego što bi je ponovno tjerao. Pravilo o radnji u 24 sata neje to, međutim, dopustilo: to je nedostatak tog pravila.

JEDINSTVO MJESTA: Sve se dakle događa u Sevilji te se na neki način općenito poštuje pravilo jedinstva mjesta. Mjesto se, pojedinačno, ipak mijenja od prizora do prizora. Radnja se odvija sad u kraljevoj palači, sad u Infantkinjinu stanu, sad u Himeninoj kući, sad na ulici ili javnom mjestu.lako je odrediti mjesta po pojedinim prizorima, ali je teško odrediti jedno mjesto koje bi odgovaralosvima u poslijednjim prizorima prvoga čina. Grof i don

Diego sukobljuju se po izlasku iz palače. Taj sukob može se odigrati na ulici ali don Diego ne može pretrpjevši pljusku ostati u toj ulici, jadikovat i čekati na dolazak svojega sina a da ga odmah ne okruži puk i da mu se odmah ne ponudi koji prijeatelj. Moguće je misliti da su se ova dvojica izlazeći iz kraljeve palače neprestano svađaju hodajući i dolaze do kuće prvoga. Tu on dobiva pljusku i biva prisiljen ući unutra i zatražiti pomoč. Ako vas ta pjesnička prividnost ne zadovoljava, možemo ga ostaviti na javnome mjestu gdje mu se nude prijatelji; ali sitne radnje, koje ne služe ničemu što bi zadiralo u glavnu radnju, pjesnik ne mora, mučeći se, iznositi na pozornicu. Horacije ga od taga oslobađa ovim stihovima: "Profinjen, pažljiv u izboru riječi, nek prigrli  jedino tvorac pjesničkog djela, a za drugo ne haje mnogo".

 

 

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

 

LICA U CORNEILLEOVIM DJELIMA:

Svi likovi su junaci plemenita srca i duše, i svima im se moramo diviti. Općenito, možemo reći da u svijetu Corneillea ne postoje podlaci i slabići, postoje samo čudovišta ljudske prirode, utjelovljenja ambicije ponosa i patriotizma.

 

LICA I NJIHOVO ZNACENJE:

Iako se radnja odvija u XI stoljeću, karakteri su tipični za apsolutičku monarhiju. Srednjovjekovni sadržaj ništa ne umanjuje aktualnost lica i njihova ponašanja. Don Diego predstavlja vjernog podanika čija je hrabrost simbol vjernosti monarhu. Don Gormas je još neukroćeni feudalac s kojim se ne može računati i kojega upropaštava gordost. Infantkinja pradstavlja prevlast volje i raszuma nad strastima i služi kao primjer svim ženskim članovima dinastije, svojim dostojanstvenim svladavanjem svih osjećaja koji bi mogli narušiti njezin ugled. Don Fernando je tip plemenitog, strogog i mudrog vladara. Taj lik će Corneille u tragadiji "Cinna" razviti da jedinstvene veličine. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovinistvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.

 

 

DON RODRIGO - CID:

CID = arapski Sajjid = gospodar velikan

 

Glavni lik djela. Sin Don Diega, legendarni španjolski srednjovjekovni junak. Po podrijetlu je plemić. Rodrigova mladost, njegova hrabrost i neposrednost, njegov takt prema ljudima i odanost domovinistvorili su iz njega tip mladića koji je kroz stoljeća služio kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal.

On je vjeran i smion, uzvišen, čvrst i hrabar. Strastveno voli Himenu. To doznajemo u ovome citatu:

 

"Pogotovu te crte, što Rodrigov lik tvore

O uzvišenom,čvrstom i hrabrom mužu zbore

O domu koji dade tolike borce vrle,

Gdije lovor-vjenav djeca pri porodu već grle

I ocu mu je nekad svu hrabrost svijet priznavao

Dok bijaše još u snazi, on bijaše čudo pravo

I nabori na čelu - sve urezana djela

Dokazuju tko biješe taj čovjek srca smijela.

Vrline iste rese, ja mislim i Rodriga…"

 

 

 

TOLIKO VOLI HIMENU DA ĆE RADIJE UMRIJETI NNEGO GLEDATI NJZINU MRŽNJU:                 "Zbog osvete me kazni il bar iz samilovanja!

                                   Ta radije ću pasti od tvoje ruke drage

                                   No tvoju mržnju gledat jer za to nemam snage…"

 

Ovaj lik je služio stoljećima kao uzor francuskoj omladini, kao veza između generacija i kao nacionalni ideal zbog svojih vrlina, kao što su: lojalnost, dužnost, čast, hrabrost, neposrednost, takt prema ljudima, odanost domovini.

 

Otac od njega traži da ga osveti:

 "Moj sine, speri s mene tu ljagu nečuvenu

Osveti me…"

 

"Osveti me, osveti, u borbi ravno stoj,

Pokaži, da si vrijedan svog oca, sine moj…"

 

No častan i disciplirani don Rodrigo to neće moći odbiti, ali se ipak kao i svaki normalan čovijek pita. Tu vidimo osobine klasicizma; lik ima uzvišene, ali nadasve ljudskeosjećaje koji ga razdiru, ali uvijek po klasicističkoj shemi pobjeđuju osijećaji dužnosti i ćasti. Sve seto očituje u Rodrigovome monologu na kraju prvoga čina, gdje on razmišlja čak i samoubojstvu.

 

DVOJBA:

                                   "Da svojoj dragoj skrivim?

                                   Osramoćen da živim?

                                   Taj izbor stvar je žuka!

                                   Sve, sve je čudna muka

                                   Uvreditelj mog oca - otac njen!

                                   Zar zato mora ostat nekažnjen?"

                                               **********

                                   "Da spasim ljubav ili oca svog…"

 

RAZMIŠLJANJE O SAMOUBOJSTVU:

                                   "Moj jad sve raste - muka žia.

Dok tražim lijek - bol dvostruk biva.

Pa hajde, dušo, sad u smrt kreni,

                                   Uštedjet ćeš bar uvredu Himeni.

                                   No u toj smrti nema smisla jasna,

                                   Ta smrt, štoviše, i ne bi bila časna.

                                   Svoj rod on kalja ovako odlazeći…"

 

POBJEĐUJU OSJEČAJI DUŽNOSTI I ČASTI:

                                   “ Himenu gubim, svoju nje`nu strast,

No desnicom ću spasit barem čast.

Moj duh se vara, smušen sam i tužan.

Svom ocu sve sam – prije svega – dužan.

A mač i tuga smrt će dati istu."

"Sad hitim, hoću da se borim.

Himenin otac skrivi sve to,

                                   Oklijevao sam, stid me, eto."

HIMENA:

 

Glavni ženski lik u djelu, Gormasova kći. Strastveno zaljubljena u Rodriga. Himena je lik, kao i Rodrigo, odgajana u strogoj obiteljskoj atmosferi. Iako je ljubav velika, ubistvo oca nameče joj dužnost osvete. U to doba dobiva se utisak, da mladi nemaju pravo na obične ljudske slabosti, već prevladavaju dužnost, krepost, odanost i lojalnost koji su na prvom mjestu. Kod ovih mladih ljudi pobjeđuje i dužnost i lojalnost.

 

MORA OSVETITI OCA USPRKOS SVOJIM OSJEĆAJIMA:

"Ma kako bila jaka ta moja nježna strast,

Ja slušam samo dužnost kao svoju prvu vlas"

            **************

"Ta osveta je, eto, stvar časti sad za mene!

Pa vukla nas tu ljubav i čežnja ne znam kamo,

Sve isprike su jadne, ponizuju me samo."

            **************

                                   "Osvetit ću svog oca, učinit ću što mogu.

                                   No strašno je, Rodrigo, što traži kruta stega

                                   Pa želim da se ništa ne ostvari od svega."

                                               **************

                                   "Ja želim čast sačuvat i premda strašno patim,

                                   Progonit ću ga, smaknut i umrijeti zatim jadna"

             

UZVIŠENOST HIMENINIH OSJECAJA: Draga koju njezina dužnost sili da traži smrt svojega dragoga i koja ujedno strepi da će biti uslišana pokazuje strast življe i vatrenije od svega što može da bude između muža i žene, majke i sina, brata i sestre. Velika krepost kao i vrlina kojoj ona ostavlja svu svoju snagu da bi je još slavnije pobijedila, predstavlja nešto ganutljivije, uzvišenije i draže od prosječne dobrote sklone da padne u slabost, pa čak i u zločin. Ona ipak toliko voli Rodriga da to ne može sakriti pred drugima.

                       

                                   "Ah, pogledajte kralju! U nesvjesticu pada!

                                   Prosudite tu ljubav po boli što ju zada.

                                   Razotkriva nam tajinu ta njena muka nijema.

                                   Rodriga ona ljubi, tu sumnje više nema."

 

 

UZVIŠENOST ODNOSA RODRIGA I HIMENE I RAZLOG PRERANOG SRETNOG ZAVRŠETKA: U nastavku imamo daljnje razmatranje neobičnog i jedinstvenog odnosa don Rodriga  i Himene. Osjećajući da je to slaba točka komada, Corneille se brani zbog mogućeg sretnog završetka i pravda se ovako:.

Istina je, tu se treba zadovoljiti time da Rodrigo bude izbavljen iz smrtne opasnosti a da ne bude gurnut u ženidbu s Himenom. Povijesno je to tako i to se publici u ono vrijeme sviđalo; našoj današnjost publici to se, međutim, zacijelo ne bi svidjelo. Zato mi je to mučno gledati kako Himena daje svoj pristanak kod španjolskog pisca premda on u svojoj komediji daje vremenski raspon tri godine. Da ne zapadnem u pruturječje s poviješću, držao sam da moram nabaciti koju misao, ali s neizvješnošću u pogledu djelovanja: samo sam tako mogao uskladiti zahtjeve pozornice s povijesnom istinom.

M.M. Ja mislim da se ovdije vidi nedostatak pravilao jedinstvu vremena, to jest da se radnja mora odvijati unutar 24 sata. Himena je morala u tom vremenu priječ prako svojih osjećaja dužnosti prema ocu, i dužnosti da se očuva čast,a ja ipak smatram da se za tako nešto treba ipak malo više vremena.

 

 

INFANTKINJA - DONA URAKA:

 

Kći kastilskog vladara koja je silno zaljubljena u don Rodriga, ali to ne može priznati jer je on nižeg staleža i to bi oništilo njezin dobar glas.

           

                                   "Ta kraljeva ste kćerka, a on je vitez samo!

                                   I što bi naš kralj ne to? Što Kastilja? Što?"

 

Što se tiče samog jedinstva radnje, mnogi su prigovarali Corneilleu što je, stvorivši lik Infantkinje s njenom tajnom neuslišanom ljubavi, zapravo poremetio jedinstvenost zapleta i unio elemente digresije. Stoga su sve scene gdje se pojavlljuje Infantkinja izostavljane prilikom prikazivanja u 18 pa čak i u 19 stoljeću! danas se smatra da je njezina uloga i te kako važna i da njezina unutrašnja borba, zbog ljubavi prema Rodrigu i nemogućnosti da se ona ostvari, pruža još jednu ilustraciju tog osnovnog principa Corneilleove koncepcije svijeta: čast i dužnost važniji su od ljubavi.

 

 

KLASICIZAM:

 

Francuski je klasicizam u prvom redu značio renesansu za kazalište i to s jedne strane - obnavljajuču klasične tragedije, a s druge - rađanje prave komedije. Občno se doba francuskog klasicizma poistovjećuje s razdobljem apsolutističke vladavine Luja XIV; na klasicizam obuhvaća znatno dulji period nego što je bila njegova vladavina (1660 - 1715), ali ako se najviši uspona klasicizma podudara s prvim djelom njegova apsolutizma, onda je sve što je tome predhodilo zapravo išlo tom visokom cilju,to jest da se ostvari klasični ideal umjetnosti rječi. Djela su morala svojim savršenstvom i karakterom vječnosti održevati veličinu, sjaj i autoritet kako neprikosnovenog vladara, tako i njegova doba. Klasicizam se oblikuje i usavršava u toku čitavog 17 stoljeća,a njega omogućavaju pogodne društvene i političke prilike u Francuskoj. Ni jedna knjižvna epoha nnije pokazala zrelost u tolikim vrstama i nije dala toliko raznorodnih remek - djela kao što je to bio slučaj s francuskim klasicizmom, ali klasicizam ipak predstavlja jedno ograničavanje, "uklupljivanje", no na te kalupe mnogi autori pristaju dragovoljno. Već je istaknuto da je francuski klasicizam značio renesansu za kazalište kojemu u prvom redu treba publika da bi postojalo. Razvijaju se oni književni rodovi koji zahtjevaju svečanu, nimalo intimnu atmosferu, od umjetnika biran izraz i plemenitu misao, a od publike visoku kulturu i prijemljivost. Pravi izraz francuskog klasicizma je kazalište, i to više tragedija kao "visoki žanr" nego komedija kao"niski žanr". Međutim ovo kazalište nema nipošto popularan karakter. To nije spektakl koji privlači mase, to je kazalište koje od publike zahtjeva naobraženost i izgrađen ukus.