Bilješke o piscu

Honoré de Balzac (1799.- 1850.) bio je jedan od prvih profesionalnih pisaca u francuskoj književnosti. Tjeran ne samo nezasitnom ambicijom i golemom stvaralačkom energijom nego i nuždom da bar djelomično namiri dugove, on umire u pedeset i prvoj godini od iscrpljenosti, ostavljajući iza sebe između petnaest i dvadeset tisuća stranica mukotrpnog rada. Prvo vrijedno djelo mu izlazi 1830. godine, kada s Louisom- Philippeom počinje “vladavina bankara”, da bi praktički prestao pisati 1848., nakon što je u srpnju buknula prva proleterska revolucija u Parizu.Nakon što je napustio studij prava, mladi Balzac poduzima sve da ostane u Parizu i da živi od pisanja. Balzac je imao samo jedan uzor- “najvećeg francuskog realistu” Moličrea.

Mjesto radnje: Pariz

Vrijeme radnje: 1819.

Opis likova

Eugčne Rastignac

“Eugčne de Rastignac, tako se zvao ,bio je jedan od onih mladića koji se iz nevolje privikavaju na rad, koji od najranije dobi shvaćaju nade što ih roditelji u njih polažu, te sebi pripremaju lijepu budućnost već sada proračunavajući buduće kretanje društva,kako bi bili prvi koji će ga dokraja iskoristiti.”

Rastignac se pokušao uklopiti u društvo “preko veze”. Htio je postati jedan od onih bogataša u Parizu. Iako je silno želio uklopiti se bilo je granica. Nije poslušao Vautrinov bizarni prijedlog da nekoga ubije.

“Eugčne de Rastignac imao je posve južnjačko lica, bijelu put, crnu kosu, plave oči. Njegov način izražavanja, ponašanje i uobičajeno držanje odavali su sina plemenite obitelji gdije su prvim odgojem bile obuhvaćene samo tradicije dobrog ukusa. Ako se i štedio na odjeći, ako je u obične dane i nastojao pohabiti odjela sašivena prošle godine, svejedno je pokatkad mogao izaći i kao otmjen mladić. Obično je nosio stari kaput, iznošen prsluk, neuglednu crnu, izblijedjelu, nemarno svezanu studensku kravatu, hlače u skladu s ostalim i zakrpane čizme.”

 Bio je siromašan i bez obzira na to našao je novaca da bi platio Goriotu za pogreb. On je bio veza između Goriota i njegovih kćeri kad je Goriot bio bolestan. Pomagao mu je već samim time što mu je donosio vijesti o njegovim kćerima.

Čiča Goriota

“Čiča Goriot, starac otprilike od šezdeset i devet godina... ”

Goriot je bio kao, što i citat kaže, star čovjek. Bio je čovjek veoma velikog srca, nadasve prema svojim kćerima. Dao bi sve samo da njegovim kćerima bude dobro. Bilo mu je dosta da ćuje kako su njegove kćeri sretne i on bi odmah postao najsretniji čovjek na svijetu. Čak i kada je bio bolestan bilo mu je dovoljno do čuje glas svojih kćeri. Nije se uopće ljutio kada ne bi došle nego bi samo molio Boga da ipak što prije dođu. Pred samu smrt zamolio je Rastignaca da ode do njegovih kćeri i zatraži da ga dođu posjetiti. Nikada nije išao silom, samo milom. Bio je čovjek s malo potreba, ali beskonačko mnogo lijepih želja kada bi bile u pitanju njegove kćeri.

“Mora da je bio čvrsto građena životinja kadra da svoj duh izoštri u osjećaju. Kosa, počešljana na razdjeljak, koju mu je vlasuljar Politehničke škole svako jutro dolazio naprašiti, na pet mu se mjesta spuštala na nisko čelo i lijepo ukrašavala lice. Premda je djelovao malčice neotesano, bio je tako pomno dotjeran, tako je obilato trošio duhan, pušio ga kao čovjek siguran u to da će mu kutija za duhan uvijek biti puna makube.”

Vautrin

“...u drugom čovjek od svojih četrdesetak godina koji je nosio crnu vlasulju, boji zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin.”

Vautrin je imao najčudniji pristup svijetu. Bio je suprotan Goriotu. Po njegovom život je težak, nepošten... Po njegovoj teoriji sve je išlo silom, a ne milom. Njega si zamišljam kao jednog od onih ljudi iz filmova što su visoki dva metra i teški dvjesto kilograma i uvijek spremni se obraniti i uzvratiti udarac. Bio je i u zatvoru što me još više uvjerava u onu sliku koju sam zamislio. Bio je okrutan prema svjetu jer je vjerovao da je svijet okrutan prema njemu bez obzira što on učini.

“Znao je ili je ponešto nagađao o poslovima onih koji su ga okruživali, dok nitko nije mogao proniknuti ni u njegove  mislini u njegove poslove. Premda je svoju prividnu dobroćudnost, stalnu ljubaznost i veselost postavio kao nekakvu prepreku između sebe i svih ostalih, često bi dopuštao da iz njega izbije strahovita dubina njegova značenja. Često je kakva doskočica, dostojna Juvenala, kojom kao da je uživao izrugivati se zakonima, šibati visoko društvo, optuživati ga da je samo sebi nedosljedno, morala izazvati pretpostavku da je taj čovjek kivan na društveni poredak i da je u dubini njegova života brižljivo zakopana neka tajna.”

Delphine i Anastasie

Obje su se veoma loše ponjele prema svome ocu. Umjesto da uzvrate barem desetinu ljubavi koji im njihov otac pruža one jednostavno nastave sa svojim uobičajenim životom kao da se ništa nije niti desilo. Još je Delphine došla u posjet ocu, ali je bilo prekasno. I ona i Anastasie su trebale davno prije iskoristiti priliku i pomoći ocu na bilo koji način. Ne samo da mu je trebao novac jer ga je potrošio na njih dvije nego je više od svega žudio za pažnjom. Neka su i bile škrte prema njemu, ali mogle su barem doći svako malo i pozdraviti ga. Njemu bi barem psihički mnogo olakšale život. Pa nije mi to bilo teško. I ovako nisu imale šta raditi po cijele dane, a imale su i kočije. Ne bi ih ubilo da su odvojile barem jedan sat dnevno on slobodnog vremena kojeg su imale u izobilju i došle posjetiti svog oca.

Sadržaj

U Pariz je došao Eugčne de Rastignac i želio je studirati pravo. Doselio se u pension gđe Vauquer. U pensionu još žive i bivši proizvođač rezanaca čiča Goriot, bivši trgovac Vautrin, sluga Cristophe i još neki ljudi. Isprva svi su se divili Goriotu na njegovoj odjeći, na srebrnini koju je imao u ormaru, ali nakon nekog vremena se preselio iz skuplje sobe u jeftiniju jer je davao novce svojim kćerima. Goriot je imao dvije kćeri koje je uspio udati u bogato društvo, no bez obzira što su bile bogato udate one su još uvijek tražile da im Goriot daje novac. Mladi student Eugčne de Rastignac doznaje da u Parizu ima rođakinju po imenu Beausčant i od nje traži pomoć kako bi se uklopio među bogataše Pariza. Ona ga upoznaje sa jednom od kćeri čiče Goriota, Anastasie de Restaud. Grofica Anastasie je imala ljubavnika Maxa. Jednom prilikom, kad je bio kod nje, iz jedne prostorije izađe Čiča Goriot i Rastignac upita Anastasie zašto je s Goriotom, i od tada Rastignaca Anastasie više nije htjela pustiti u svoj dom. Kad je Rastignac ispričao svojoj rođakinji kako se gđa. de Restaud ponašala prema njemu, ona odluči da će ga upoznati sa drugom Goriotovom kćerkom groficom Delphine de Nucingen. U međuvremenu pojavio se i Vautrin koji savjetuje Rastignaca kako uspjeti da svog cilja, on mu savjetuje da ako treba ubiti neka ubije samo da ostvari svoj cilj. Vautrin je pronašao i žrtvu. Trebao je to biti brat gđice Victorine. Međutim Rastignac nije niti na trenutak pomislio da to učini. Jedne se večeri u talijanskoj operi upoznao sa Delphine. Već pri prvom pogledu mu se veoma dopala. Od tog dana Rastignac je često bio kod Delphine i razgovarali su o njenom ocu. A kad je dolazio doma odmah je otišao Goriotu i rekao mu šta je Delphine rekla o njemu. Goriot je bio presretan, iako su ga obje kćerke odbacile. Njemu nije bilo važno što su mu one uzele sav novac, a nisu ga niti trebale, nego je bio presretan ako su i njegove kćerke bile presretne. Njegove kćeri uopće bilo briga što on jedva preživljava dok one uživaju u bogatstvu. Vautrin se nije slagao s Rastignacovim gledanjem na svijet i rekao mu je:“Svijet je pokvaren i ako ti njega ne uništiš on će tebe”. Rastignac je tražio i od majke i od sestri da mu posude novac da uspije u tom visokom društvu i one su mu poslale te mu zaželile sreću. Nakon tog doznalo se da je Vautrin odbjegli robijaš i prijavili su ga. Zbog toga je Vautrin zauvijek nestao iz penziona. Iako je Rastignac bio dobar s Delphine, ona nikad nije dolazila vidjeti oca, sve dok nije bio pred smrt. Pred smrt je još uz Rastignaca bio i Cristophe. Goriot je cijelo vrijeme mislio na svoje kćeri, kako se zabavljaju. Bio je sretan jer mu je za sreću bila dovoljna njihova sreća i nikad nije rekao ništa protiv njih, iako su one samo otišle i uzimale mu novac. Rastignac je jedva uspio nagovoriti Delphine, a Anastasie uopće nije uspio nagovoriti. Iako ju je uspio nagovoriti Delphine je došla prekasno. Na pogreb čiče Goriota su došle samo prazne kočije njegovih kćeri koje su vozili njihove sluge, Rastignac i Cristophe. Rastignac je platio pogreb iako nije imao puno i nakon što su ostali otišli on je prekrižio ruke i gledao u oblake. Kasnije je kao prvi čin svojeg izazova društvu otišao na večeru kod Delphine de Nucingen.

Osobni dojam

Ovo djelo mi se dojmilo jer isto ima djelova koji te potiču na razmišljanje poput većine drugih djela. Posebno mi se dopalo što se to pitanje jasno izražava, a nije “skriveno” u nekoj metafori. Najviše mi se po glavi mota pitanje o odnosu roditelja i njihove djece. Da li djeca uopće shvaćaju što sve roditelji čine za njih? Da li ja shvaćam što sve moji roditelji rade za mene? Naravno da niti jedno djete nije savršeno, ali može se težiti prema savršenstvu i to je ono što je važno. Svi ljudi nose svoj životni križ. Naši roditelji nam uvijek ponesu po putu i pomažu nam putem, no mi se moramo potruditi i sami ga nositi što dulje to možemo. Nikako si nesmijemo dozvoliti da se “pretvorimo” u Anastasie i Delphine. Nikada ne smijeno slučajno niti namjerno zaboraviti na svoj križ i ostaviti da na leđima roditelja jer i oni već imaju vlastiti. Najgore bi bilo kada bi ga jednostavno odbili nositi i ostavili ga na svojim roditeljima. Tako su to učinile kćeri Goriota. Uzele su mu sav novac i ostavile ga da “trune” u onom pansionu. Već kad bi netko pomislio da je to sve one ga nisu uopće posjećivale dok nije bilo prekasno, a Anastasie niti tada. Mogle su mu kupiti odličan smještaj i biti s njim po cijele dane čak su ga mogle i samo pozvati da živi s jednom od njih. Goriot bi bio vječno sretan čovjek da je to tako bilo. Nije tražio puno, ali je tražio da se barem druže s njim. Preuzeo je njihove križeve i još svoj križ. Više nije mogao podnijeti teret i kada mu je najviše trebala pomoć niti jedne od njih nije bilo da se barem pozdrave ako ne ništa drugo. Tako završava priča o velikodušnom ocu Goriotu kojemu je da bude istinski sretan bila dovoljna sama sreća onih koji su mu gazili na srce kao da je neugašena cigareta i pobacali svoje križeve života na njega.

Naslov

Komentar

manje | veće

Dodaj kometar