Istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist.
Ivo Andrić rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u
Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu, gdje je
završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajev, gdje je i maturirao.
Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo napora, i uz dosta teškoća
i prepreka, Andrić je stekao universitetsko obrazovanje. Studirao je
filozofiju, osdijek slavenske književnosti i povijesti u Zagrebu, Beču, Krakovu
i Gracu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa disertacijom: O duhovnom životu
Bosne pod Turcima.
Kao srednjoškolac i student Andrić sudjeluje u
naprednoj djelatnosti revolucionara omladine -Mlada Bosna- koja se bori za
nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog svjetskog rata živi povućeno u
okupiranom Beogradu, ne dovoljavajući nikakvo preštampavanje i objavljivanje
svojih djela.
Prve
književne radove,stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu
Bosanska
Od
rane mladosti bavi se bublicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije
tekstove ove vrste ubrajaju se:esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej o Njegošu,
Vuku, Kočiću …
Godine
1956. Dobio je povelju za životno djelo, najvišu književnu nagradu u zemlji,
26.10.1961. godine dodjeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.
Likovi
Ćamila: mladić koji se također nalazio u tamnici. Vrlo
tih, nesretan i povućen u sebe. Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je
fra-Petar. Čamil je dospio u tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru
pobuniti se protiv vlade, no nisu shvatili, da je sve to želja za ućenjem, za
znanošću, želja za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali šta je sve to.
Možemo reći da se Čamil zatvorio u četiri zida svoje
duše kojoj se nitko nije smio približiti. U tom
je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje učeni i bogati
mogu također brzo postati bezpomoćni i krivi za zločine koje jesu i nisu učinili.
Karađoz: možemo reći, da je glavni glumac Andrićeva
djela Prokleta Avlija.Vezan je uz carsku tamnicu čitav život. Kao upravnik on
postaje “povjesna ličnost” te tamnice.
Karađoz je duša Avlije, ali on je demonska sotonska
duša. To potvrđuje njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak,
nasilnik i prijestupnik.. No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u
Avliji, ali se i dalje ponaša kao u prošlosti.
Analiza djela
Djelo Ive Andrića Prokleta Avlija jedno je od njegovih
najvećih djela. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u
krug, ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliču, u njima Čamil
govori o Džem-sultanu i o sebi, Haim priča o Čamilu i ostalim zatvorenicima,
fra-Rastislav govori o fra-Petru, itd.
Tim naćinom pisanja pisac pokušava prikazati kako se
život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić sve to sluti, teži tome i
sve to on prikazuje u svom djelu Prokleta Avlija.
Tematika u Andrićevim djelima
Andrić
se u većini svojih djela vraća daleko u prošlost. Njegove su teme izvori
povjesti Bosne pod okupacijom Turaka, a kasnije Austro - Ugarske.. Sve su njegove
priće vezane uz događaje na bosanskoj zemlji, ali Andrić ne prikazuje obične
povjesne priće već što tajnovitije i čudnije priće. No glavni zadatak, odnosno
želja mu je u tome da prikaže bit čovjekove egzistencije, njegove borbe za
opstanak i borbe za bolji život, njegovo veselje, njegovu bol i tugu. On
opisuje čovjekovu sudbinu koja je pod vladavinom Turaka i Austro - Ugarske
crna, tmurna, teška.
Iako je tematski bio vezan za Bosnu u nekim djelima i
u nekim likovima Andrić opisuje općeljudske i općeživotne slike.
Stil pisca
Ivo
Andrić jedan je od najvećih hrvatskih pisaca i jedini dobitnik Nobelove nagrade
za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska i baš je to najveća privlačnost
njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost postigla nezaobilazan je Andrićev
klasičan i star izraz, možda čak i “zastario” u najplemenitijem znaćenju riječi.
Početkom
20-ih godina opredjelio se za srpsku literaturu, tj. ekavicu što je ćinilo
velik broj hrvatkih pisaca, kako bi naglasili jugoslavensko jedinstvo. No nakon
atentata na Radića 1928 .godine većina se pisaca u znaku protesta vraća
materinom jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i
dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić, no to nije razlog da se odreknemo Andrićeva
prinosa hrvatskoj književnosti. S jezične strane Andrić je izrazito ijekavac, a
koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
Istaknite svoj oglas i povećajte posjećenost do 6 puta
Stranica Moje Instrukcije za vrijeme školske godine bilježi preko 100 000 posjeta mjesečno, stoga nemojte propustiti priliku i popunite svoje slobodne termine s nama.
Imate objavljen oglas, istaknite ga:
|
![]() |
Pišite lekcije i povećajte posjećenost svog oglasa
Pišite kratke lekcije i pomognite djeci u njihovoj potrazi za znanjem, a vaš oglas će biti prikazan u vrhu lekcije koju ste napisali. Na taj način možete i jednostavno dogovoriti instrukcije umjesto da vas traže preko tražilice u moru ostalih instruktora.