1.  Bilješka o piscu :

           

            Kovačić, Ante (1854-1889), romanopisac i novelist, pjesnik. Mučan i naporan život proživio kroz škole i kao advokatski pripravnik. Pristaša stranke prava. U prvim djelima prikazuje najvećim djelom zagorske plemenitaše i feudalce koji propadaju u neimaštini, u bezobtirnoj neljudskoj me|usobnoj borbi. Kovačić ih je vidio isključivo kao sebičnjake, spletkare bez ikakvih moralnih skrupula. U nedovršenom romanu Me|u žabari (1886) jednakom gorčinom kovačić prikazuje gra|ansku i malogra|ansku sredinu.

            U glavnom djelu, U registraturi (1888), Kovačić obilno koristi autobiografski materjal. Ta lična nota stvorit će u ovom djelu stranice prožete s mnogo topline, neposrednog ilirizma i usrdnijeg odnosa prema likovima. Osobito u prikazu  i opisu djetinstva Ivice Kičmanovića, glavnog lika u djeli. To je najbolja realistička proza u Hrvatskoj u 19.st.

            Kovačićeva satira, ogorčenost, radikalizam u općem stavu i u književnom stilu, najpotpunije su se odrazili u feljtonima ( Iz Bombaja), i u travestiji (Smrt babe ^engičkinje), gdje je izvrgao nemilosrdnoj kritici svoje politčke protivnike.

            Ostala djela: Stihovi (1949), Feljtoni i članci (1952), Djela, I-II (1950)

[A1] 

2. U  registraturi

 

            Roman “U Registraturi” objavljen je u Vijencu 1888. godine. Nastao je u zreloj fazi Kovačićeva kjniževnog stvaranja i obilježava vrhunac njegova stvaralaštva.

            Prvi dio romana pisan je u prvom licu. Ivica Kičmanović, glavni lik romana, pripovjeda svoj životopis, drugi i treći dio roamana pisani su u trećem licu - ulogu pripovjedača preuzima pisac.

            Okosnicu fabule čini životna drama seoskog mladića Ivice Kičmanovića, koji dolazi u grad sa željom da postane gospodinom. U fabularni tok uključeni su mnogobrojni likovi iz seoske i gradske sredine koji oživotvoruju najznačajnije društvene pojave u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća.

            U prvom dijelu romana prikazano je djetinstvo Ivice Kičmanovića i seoska sredina iz koje on potječe, njegov dolazak u grad, poznanstvo s Laurom i protjerivanje iz Mecenine kuće. Već u prvom dijelu romana suprotstavlaju se dvije sredine : selo i grad.

            U drugom dijelu romana fabula se obogaćuje novim elementima. Uvodna epizoda koja se zbiva u registraturi odstupa od vremanskog redoslijeda. Ivica Kičmanović u toj epizodi pojavljuje se kao registrator koji ima šezdesetak godina.

            U središnji fabularni tok uključuju se epizode iz seoskog života koje ilustriraju nove društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela.

            Treći dio romana donosi niz novih zapleta i iznena|enja me|u kojima je najbolji i najsnažnije opisan tragični rasplet ljubavnog trokuta Laura-Ivica-Ančica u kojemu svi umiru.

            “U registraturi” realistička je poluautobiografska freska u 3 djela u kojoj pronalazimo realističke, romanističke i naturalističke elemente. Romantički elementi u djelu dolaze do izražaja u crtanju lica, crno-bijela tehnika i u patetičnom stilu kojeg Kovačić ušotrebljava. Romantički elementi izražaju  se u Ivičinom odnosu s Laurom.

“Sestrice moja!-tako sam počeo listić-dugo, predugo se ne vidjesmo. [to si sa mnom uradila, neka ti bog oprosti. Ožegla si me svojim slatkim cjelovom u vrtu onog jutra kad se prvi put sastasmo. [to je tu bilo? [ta li sam ja ludo i nezgrapno izbuncao u onoj serći koja je tako iznenadno i tako kratko poput dobroga minula mimo mene... sve ja to ne znam. Ali jedno ćutim gorko i bolno da te više vidjeti ne mogu i da ti izbjregavaš svakom našem susretanju...”

Realistički elementi djela pojavljuju se u socialnom-psihološkom motiviranju lica. Roman ima čvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljizirani.

“Nato se ispravi iza stola, mala, šiljasta ženčica, oštra vida i dugačka nosića, te nekako neblagovoljno pristupi u blizinu oca, koji je vadio iz torbice šljivovicu, sir i maslac...”

Svi doga|aji realno su prikazani, ali se pojavljuje još jedan važan elemenat realizma, jezik sredine, svaki čovjek govori karakteristično, što se očituje u izražavanju  @idova koji ima problema sa hrvatskim jezikom pa frflja:

“[ta hoštala pitati, kunule! Hm, malo kaj koštala se ona kaj vredila! ^ekaj, ja račune pogledala da vidite kaj mene koštalo..ja iskala profita jako mali. Danas ionako trgovac nikaj profitirala.”

Sam izbor književnog roda i vrste , u ovom slučaju roman, koji se smatra najprikladnijim uz pripovjetke karakteristika je razdoblja realizma.

            Naturalistički elementi javljaju se u završnom dijelu romana kada se fabula razvija u smjeru fantastike, a scenom dominira izopačeni lik Laure. Naturalistički elementi u djelu dolaze do izražaja u opisivanju zločina koje čini Laura i njena družba.

“Groza i užas zaokupio i bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim razbojstvima mučio i nakazivao žene, ubijajući ih na najstrašniji način. Tako pripovjedahu da su ovu žensku našli ikopanih očiju i otkinutih uda, onu opet odrubljene glave, ali tako da joj vrat bijaše pilom prepiljen.”

U nizu drugih scena kao što su Krvava svadba i Ančicina smrt pronalazimo zlobu jedne fatalne žene imena Laura.

            Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog , nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većine realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba,osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi.

“Ja isa|oh iz Mecenine sobe i sretnem na stubama divnu Lauru. Ona mi se nasmješi rajskim, požudnim osmijehom, a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća,neopisivo milje i ljut prezir, an|eoska dobrota i zmijska zloba...sve to u jedan tren.”

Laurino ponašanje graniči sa ludilom, izvrsna glumica, sposobna je u jednom trenutku promjeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta:

“Ja ni od koga ne trebam oproštaja, ni pomilovanja nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću prah za tvojim stopama! Gazi po meni kao po kolevu crvu: samo da sam uza te, samo da s tobo dišem, milslim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!”

da bi već u slijedećem trenutku, nakon Ivičina odbijanja, promjenila svoj stav i pokazala svoju pravu ličnost, pokvarenu i zlobnu:

“Smiješno je, ali istina. Tvoja je Anica ono seljačko dijete...Hi...hi...hi! Suviše smiješno.Da ćeš je vjenčati...pripovjedala mi, ispričala mi sve. Ali pamti razbojničkog ženskog harambašu: nikada nijedna neće biti tvojom dole ja na ovim ramenima slobodne glave.”

Jedan od najokrutnijih Laurinih zločina bila je zasigurno Krvava svadba koja  dokazuje Laurinu zločud, osvetoljubljivost i ljubomoru na Ivičin sretan život sa drugom ženom. Laurino zlodjelo završava tragučno- smrću Anice.

“Nju!Nju!Nju!...A za drugo mi nije stalo! Ja ne gledam koliko potiče krvi, ne računam koliko je mrtvih glava...A ti , |ače Ivica, ako si još u životu, znaj i pamti da je Laura održala riječ!...”

Laura je produkt propale sredine, ujedno je i jedan od glavnih pokretača radnje.  Milan Marijanović Lauru opisuje ovako :“Laura je fatum, ona je degenerirana životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom čovjeku i budi se , sad više sad manje ostavlja sad većih sad manjih tragova. Kovačić je u iznošenju Laure preživio, ali to je djelu dalo neki grozovitiji, bolniji prizvuk.”

            Osim lika fatalne Laure pojavljuju se još neki likovi važni za razvoj fabule i za književnost realizma. Kovačić je u karakteriziranju svojih likova primjenio različite postupke poput opisa,naracije,dijaloga,monologa,subjektivne forme, pripovjedačke komentare. Opisom se služi za opisivanje vanjskih izgleda likova tako da ističe svu njihove osnovne karakteristike i društveni položaj.

“...visok, koštunjav, nešto otegnut gospodin u dugačkom istrošenom kaputu i silnih bokova koji mu padahu čak na prsa.”

Mnogo zanimljiviju karakterizaciju likova Kovačić je stvorio dijalogom i monologom jer upravo putem njih dobivamo pravu unutarnju sliku pojedinig lika:

Ja sam u toj njihovoj zabavici odmah skočio na noge i ispravio se izgledajući zapovjed. Svomu dobrotvoru nijesam nikada protuslovio, pa izrekao on babilonsku nesmisao...Ja si mislih svoje...Od drugoga si ne dodoh mnogo zvrudati i tako je i moj ro|ak @orž česti iznenada oćutio u svojem ramenu oštre moje zube da je zatulio od boli kao stari ranjiv pas, pa bi onda dugo i dugo pazio na svoj jezik.”

Lik otkriva svoj odnos prema ljudima i pojavama, svoje stavove i ideje,  proživljavanja i stanja. Jedna od najzanimljivijih metoda karakterizacije likova je metoda naracije, odnosno pripovijedanja. Svi likovi govore različito,seljaci i gra|ani. Jedan od likova koji je najbolje okarakteriziran govorom je kumordinar @orž. On kao pogospo|eni seljak upotrebljava strane izraze , iako najčešće pogrešno,kako bi prikazao da je na višoj razini. @oržov govor važan je i u psihološkoj karakterizaciji njegova lika, naime svojim pokretima i izgovorom on otkriva svoje stanje:

“Strah-ah-hota! Užas! Ne ne-ne-mogu!-tepaše kumordinar, a očima bulji u tamne prostore Laurinih soba...-evo, uhvatilo, uhvatilo me, vuklo i srušilo! To bi-bi-jaše smrt! Ne-ne-mo-gu!”

U ovom slućaju @orž iskazuje osjećaj straha, što je postignuto razvlačenjem, odnosno ponavljenjem slogova pa i čitavih riječi.

            U karakterizaciji likova još su važna i imena koja imaju funkciju opisivnja likova, a često su i humorističkog karaktera. Gotovo svi likovi u djelu imaju svoj nadimak koji se točno prilago|uje karakteru pojedinog lika: Zgubidan, Bombardirović, Vanča...

            Ljubavni trokuti u romanu jedni su od glavnih pokretača radnje. Prvi ljubavni trokut činili su Ivica-Lura-Mecena što je Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma. Treći dio romana je onaj koji donosi najviše ljubanih trokuta. Prvo Laura-Miha-Justa,a nakon Justine smrti, koja je nesretan slučaj iako mirisalo na Laurino maslo, stvara se novi trokut Miha-Laura-Ferkonja. Navedeni se ljubavi trokut raspliće tako da Laura i Ferkonja  ubiju Mihu, a zatim Laura ubija Ferkonju.

“Laura zaviri u tamu, zatim se prignu i opipa suhom Ferkonjinu glavu ... i umne joj strašna misao, a u isti čas stvori se odlika...Pa dole ne bi dospio ni uzdahnuti, pam blijesak i zagrmi spiljom grom, odjekujući poput satanskog smijeha od stijene do stijene, od klisure do klisure užasnom tminom podzemlja. ...”

Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no onje ponovo odbija opredjeljujući se za Ančicu i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura-Ivica-Ančica koja završava tragično.

“Trećega dana na|oše seljaci u obližnjoj šumi nakoženu mladenku Ančicu mrtvu pod mostom. Me|u zločinačkim ostacima zamjetiše ljudi s užasom da joj je krvoločno suha odlomila grudi. To bijaše djelo harambašice Laure...”

Na posljedku, izdana od svojih drugova, bijaše uhičena Laura i odmah streljana:

“Sudilo joj na smrt... Ustrijeliše je.. Tu se dogodilo čudo na stratištu... Pukoše smrtonosne cijevi i pogodiše je meci, ali ona stajaše nepomično poput mramorna kipa. Grudi joj bijahu razgoljene, ali ne protiče iz njezina tijela ni jedna kap krvi...”

Ivica kao posljednji tragičar predaje se alkoholu, otu|uje se od ljudi i doživljava fizički i psihološki slom. U času pomračenja svijesti zapali registraturu, u kojoj i sam izgori.

Kovačić selo prikazuje s ljubavlju. Osjeća se njegova privrženost selu možda zbog toga što je i on potekao sa sela. Pun je razumjevanja prema selu što se jajbolje ističe u opisivanju Ivičina djetinstva.

“Oh, ja snivam i bolan i čaroban san na tvrdoj seljačkoj klupi... možda u zelenoj travi? To ja sam toliko puta divno snivao pod onim starim seljačkim krovom, u onim mojim milim bregovima kano da me oblaci nose na laganim svojim ramenima.”

  Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo ironičanprema selu, grad je uvijek bio prikazivan ko leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori , krvoločna ženska bića, propali pjesnici, gospodski čmarovi...